Uglješa Knežević je profesor filozofije koji jednom sedmično predaje jedan čas u Bronzanom Majdanu. Pos’o nije dobar i para nije laka, zapravo je i nema, pa je Uglješa uzeo gitaru u ruke i sa prijateljem Zoranom Stojanovićem postao – ulični svirač.
Zoran na ulici svira desetak godina, a Uglješa mu se priključio prije dva ljeta. Stojanović je prije pet godina iz Brčkog stigao u Banju Luku sa određenim muzičkim kapitalom, dok je Uglješa tek tražio svoj ćošak u Gospodskoj.
„Sve je počelo iz šale. Kada sam došao u Banju Luku, počeo sam aktivnije da sviram i da živim od toga. Dok sam živio u Brčkom svirao sam po okolnim gradovima i mjestima“, priča Stojanović.
Uglješa je nekoliko puta hvatao akorde u Zagrebu i Beogradu, ali to tada, kako kaže, nije bila dobra harmonija. Kada je prije dvije godine upoznao Zorana, krenuo je ponovo da vježba i da „poklapa“ glas s akordima.
„Nemamo posla i zato radimo ovo. Ja, eto, nemam posla u struci kao profesor filiozofije. Zoran je full time muzičar. Repertoar čini uglavnom domaći rok, ali ubacimo i Džibonija i Čolu. Otkine se i poneki narodnjak, Džej prije svih, a znamo i nekoliko sevdalinki“, kaže Uglješa.
Posted by Moja Republika on Saturday, November 14, 2020
Rade čak i kada pada kiša ako ih prazni novčanici na to natjeraju. Nikada ne rade manje od dva i više od četiri sata. Rijetko se desi da ne zarade ama baš ništa, ali bilo je i takvih dana. To se, kažu, dešava kada je ružno vrijeme i kada su ružni oni.
„Živimo od ovoga. Izdržavam porodicu od svirke. Suprugu i dijete. Sviramo na četiri lokacije – u Gospodskoj, iza ’Boske’, na Venecija mostu i na Mejdanu, prekoputa ’Klasa’. Naravno, najbolja je ova lokacija u Gospodskoj, tu je najviše različitih ljudi“, priča Uglješa, hvata se „mašine“, udara prve akorde i kreće sa „Marinom“.
S komunalcima, dodaju, nemaju problema. Nekada sam policija tjera zbog narušavanja javnog reda i mira iako, kako kažu, nikada ne sviraju u nedoba. Prošle godine su namjeravali da idu van Banje Luke, da se probaju i na drugim stranima, ali je Uglješina supruga bila trudna, pa su put ostavili za ovu godinu, ali, eto, korona… Bili su nekoliko dana u Brčkom i u Bijeljini. Dočekani su kao atrakcija, jer u tim gradovima takve ponude ipak nema.
„Ovo je stresan i naporan posao. Crpi energiju. Neprestano si izložen pogledima. To treba sve izdržati, jer koliko ljudi toliko i pogleda. Nekom se dopada ono što sviramo, nekome ne. Eto, tebi se ne dopada što sviramo ’Azru’, ali srećom ćutiš. Ima i onih koji pored nas prođu sa začepljenim ušima“, kaže Zoran.
Poneko ponekad naruči i pjesmu. Ako znaju, odsviraju. Ako ne znaju, postavljaju klasično muzičarsko pitanje: Može li nešto drugo od istog izvođača? Rijetko se desi, ali poneko ostavi i krupniju novčanicu. Zoran je imao i tu sreću da svira kada je Gospodskom prolazio Dodik koji mu je ostavio 50 maraka.
„Imamo jednu mušteriju koja na Mejdanu svaki put naiđe kada sviramo Štulića. Uvijek nam ostavi poneku marku. Može se živjeti od ovoga, ali… U svijetu je ovo kultura. U gradovima zapadne Evrope postoje kutije sa utičnicama za ulične svirače. Neki ljudi prolaze i ostavljaju nam marku-dvije čak i kada ne sviramo, dok odmaramo“, ističe Uglješa.
Teže je, dodaje on, raditi zimi, naa mrzlom minusu nego ljeti na „plus hiljadu“. Ljeti na svirku svakako izlaze naveče, jer u toku dana nema žive duše.
„Zima je gora, ali to je mač sa dvije oštrice. Pucaju žice i puca koža na rukama. Kako neće pucati? Udaram po pet sati svaki dan, zategne se i pukne. Onda mažem melemima, motam bandaže i čekam da prođe“, završava priču Zoran.
Goran Dakić
