Jedine bolničke frizerke u Srpskoj zaposlene su u Univerzitetskom kliničkom centru RS u Banjoj Luci. Britve koriste samo na pacijentima kojima svakodnevno olakšavaju boravak u bolnici. Njihova oštrica u službi zdravlja ne štedi ni sveštenike.
Dijana Đerman i Slađana Jerković dvije su od tri frizerke zaposlene u UKC-u RS i jedine bolničke frizerke u Srpskoj koje svoj profesionalni pribor koriste kako bi pomogle ljekarima u spasavanju života, te koliko-toliko uljepšale dane provedene u bolničkom krevetu.
Đermanova i Jerkovićeva ispričale su za portal mojabanjaluka.info kako nisu ni sanjale da će, nakon završene frizerske škole, četke za feniranje i farbanje zamijeniti britvom i makazama, a da će im umjesto salona radno mjesto biti bolnica.
– Mi smo frizeri sa zdravstvenom strukom. Sada smo više brice. Nekada je ovaj frizerski smjer bio u sklopu srednje Medicinske škole u Banjoj Luci. Iako nam je glavni posao šišanje i brijanje pacijenata, neophodno je i da prepoznamo određene promjene na njihovoj koži da ih ne bismo povrijedili – kazala je Đermanova dodavši da je uglavnom riječ o psorijazi, gljivičnim oboljenjima, promjenama na mladežima i sličnim slučajevima.
One se svako jutro, nakon vizite ljekara, sa torbama i priborom javljaju glavnoj sestri na odjelu koja im prijavi koji pacijenti su prioritetni zbog neophodnih pregleda, a nakon njih nastavljaju sa radnom rutinom.
– Uglavnom je riječ o nepokretnim ili nesvjesnim muškim pacijentima kojima brijemo bradu kako bi zaštitna maska ili maska za kiseonik mogla pravilno da stoji. Dešava nam se da starije pacijentkinje traže da ih ofarbamo i ošišamo, jer su tako navikle, ali to ne možemo da uradimo – kazala je Đermanova.
U ovom slučaju više sreće imaju muškarci, bar oni koji su naučili da se svakodnevno briju. Tada, saglasne su obje, jedva dočekaju svoj red.
– Drago nam je kada liječenje bude uspješno, a naš stariji pacijent traži od nas da obrijemo kako bi se naočit vratio svojoj, kako kaže, babi koja ga iščekuje u njihovom domu – naglasila je Đermanova.
Njihova britva često u službi zdravlja promijeni i lični opis muškarca te onaj koji se godinama dičio svojim brkovima nakon otpusta iz bolnice izađe kao novi čovjek.
– U slučajevima kada su pacijenti sa brkovima bez svijesti, a nije nužno da ih obrijemo, pitamo da li i u ličnim dokumentima imaju brkove kako bismo im sačuvali "zaštitini znak" – istakla je Đermanova dodajući da izbor nemaju oni kojima malje na licu ometaju proces liječenja.
Kako je kazala Jerkovićeva, ne treba zaboraviti da je riječ o bolnici, te da pacijenti kojima su neophodne njihove usluge nisu u stanju da ustanu iz kreveta.
– Njihovo zdravlje i higijena su nam na prvom mjestu, ali smo zaista srećne kada uspijemo da ih oraspoložimo i koliko je u našoj mogućnosti uljepšamo – rekla je Jerkovićeva.
Naše sagovornice prisjetile su se priče starije koleginice od čije britve je "stradala" čak i brada sveštenika.
– Čovjek sa bradom je ležao u šok sobi, a koleginica mu je obrijala „zapuštenu“ bradu. Nakon dolaska porodice koja je kazala da je riječ o sveštenom licu svi su bili u strahu od njihove reakcije, ali na sreću prioritet im je bilo njegovo zdravlje – ispričale su naše sagovornice.
Iako se čini da je njihov posao rutinski i lak, ove žene svakodnevno svjedoče ljudskoj patnji i nesreći, a rizikuju i sopstveno zdravlje. Kako su ispričale za portal mojabanjaluka.info, najteže im padaju odlasci na dječiji odjel, naročito na onkološko odjeljenje.
– Teško je kada uđete u sobu i morate da ošišate tinejdžerku duge kose koja plačući moli majku da joj ne siječemo kosu. Pokušamo da ih smirimo, da im objasnimo da će kosa narasti, ali da moraju da ozdrave. Tješimo ih, a srce nam se od tuge stegne – sa knedlom u grlu pričaju Đermanova i Jerkovićeva.
Svoj pribor, ističu one, posebno čuvaju kada odlaze na psihijatrijsko odjeljenje. Kako kažu, iako su preduzete sve mjere bezbjednosti, nije na odmet i dodatni oprez. Kako su pojasnile, nikada nisu same kada sređuju pacijente na tom odjelu, te je sa njima uvijek neko od zaposlenih zbog nepredvidivog ponašanja pacijenata.
Tada, ističu one, torbu sa priborom u kojem su makaze, britva i žileti drže stisnute nogama ili je ne ispuštaju iz vida kako ne bi rizikovale ni svoju bezbjednost, ali i njihovu.
J. Stanić
