Učiteljica Dragojla Popović nakon 40 godina provedenih među djecom i dalje ima mladalački duh. Mališane je podučavala tome da je ljubav osnovni pokretač svega, a da je umjetnost nešto posebno. I u penziji je nastavila da se bavi slikarstvom i književnošću.
Ova talentovana žena iz Malog Blaška kod Laktaša gazi osmu deceniju, a izdala je 18 knjiga poezije i proze. Popovićeva je za naš portal kazala da ne može razdvojiti šta joj veća ljubav, pisanje ili slikanje. Danju najčešće slika, uveče piše, a sve njene apstraktne slike su bura osjećanja koja se dešavaju u njoj samoj.
– Kod mene je to isprepleteno. Inspiriše me trenutak. Kada sam raspoložena, radim 90 odsto apstrakciju, a deset odsto realizam. A u posljednje vrijeme me posebno inspiriše cvijeće – rekla je Popovićeva.
Trenutno „radi opus cvijeća“ i nada se da će biti izložen na ljeto u njenom dvorištu.
– Imam mnogo slika u kući koje još niko nije vidio i grijeh je da stoje u kući. Mislim da ću tražiti neki atelje ili prostor gdje bi se one mogle javno izložiti, ali i istovremeno da to bude prodajna izložba – rekla je Popovićeva dodajući da tokom zime obično slika na manjim formatima.
Teško joj je, kako kaže, da razdvaja slikanje i pisanje, pa simbioza njenog umjetničkog rada jeste da su stihovi njenih pjesama ujedno i imena slika.
– Kao mlada djevojka i učenica Učiteljske škole počela sam pisati, a onda sam sasvim slučajno počela i oslikavati svoje priče. Kada sam imala promociju prve knjige, brat me nagovorio da ujedno uradim i izložbu slika. Sada mi je to postala praksa. Ne bih mogla u sebi to da odvojim. Moje pjesme su slikovane, a slike su stihovane – kazala je Popovićeva.
Postojao je, dodaje ona, običaj da svaka generacija koja je završavala četvrti razred pripremi jednu svesku velikog formata i učiteljici napiše nekoliko stihova za kraj i rastanak i da uz to zalijepe jedan pramen svoje kose.
– Bio je običaj da učiteljice imaju spomenar, pa sam tako i ja imala dosta tih svesaka. Međutim, kada je došao odbrambeno-otadžbinski rat i kada su se desile sve te strahote, ja sam imala pramenove kose i djece koja su izginula – priča Popovićeva.
Sarađivala je i radila neke priče za „Srpski borac“ kada je jedan njen prijatelj novinar otišao da radi priču o jednoj porodici čije je dijete poginulo, a ona je imala pramen kose, jer je pokojniku bila učiteljica.
– Zamolila sam ga da pita tu majku da li bi ona htjela da ja njoj donesem taj pramen kose. Da ima uspomenu na svog sina. Ona se složila i dogovorile smo se da se nađemo na groblju. Kada sam joj dala taj list na kojem je zalijepljen pramen kose, ona je privila taj list na grudi, stavila ruku na njega i počela da se njiše kao da je dijete i kao da je živ. Meni su suze same tekle. Zaledila sam se – rekla je Povićeva.
Kada je majka došla sebi i shvatila da je i ona tu, kako kaže, zagrlila ju je i počela da plače. Gledala je dugo u taj pramen kose i samo je rekla: „Nešo moj, srećo moja, sad ja tebe opet imam, nisi ti otišao od svoje majke.
Dragojla je tokom rata sahranila devet učenika i sa svakim od njih je otišao i dio nje.
– I danas im palim svijeću i odem često na groblje kada imam vremena i kada mogu – kazala je Popovićeva.
J. Miladinović
