Zakonsko određivanje minimalne distance između kockarnica i škola, smatraju stručnjaci, neće riješiti problem maloljetničkog kockanja. Najveći problem maloljetničkog kockanja su ugostiteljski objekti u koje maloljetnici mogu ući „k'o s poslom“ i nestručno osoblje koje radi u kockarnicama.
Supspecijalista sudske psihijatrije i načelnik Klinike za psihijatriju UKC RS Nera Zivlak Radulović kaže da je obuka operatera od ključnog značaja u ovoj borbi.
„Značaj ove obuke je višestruk kada je u pitanju prevencija. Prije svega značaj je u prvom planu vezan uz korisnike igara na sreću koji razviju simptome patološkog kockanja, a i za one koji su na putu da razviju ovu zavisnost“, kaže Zivlak Radulović.
Ona dodaje da su posebno rizični adolescenti kada je klađenje u pitanju i da u sklopu ove grupacije postoje adolescenti koji imaju veći stepen rizika zbog određenih porodičnih, ličnih, ali i socijalnih faktora okruženja.
„Maloljetnike je, naravno, zahtjevnije liječiti zbog neizgrađenih socijalnih vrednosnih sistema, ali i specifičnosti tog perioda koji je opterećen burnim emocionalnim sazrijevanjem. Što problem razvijanja zavisnosti od kocke ranije krene, teže su i posljedice, a i proces liječenja“, kazala je Zivlak Radulović.
Iz Asocijacije legalnih priređivača igara na sreću ističu da novi Zakon o igrama na sreću Republike Srpske koji je donesen 2019.godine ima razarajuće dejstvo, jer je na mala vrata je uvedena odredba koja dozvoljava postavljanje aparata, terminala za kockanje, klađenje, odnosno „kladomate“ u svim ugostiteljskim objektima u Srpskoj.
„Na taj način se u najširem mogućem obimu kockanje čini lako dostupno svim uzrastima maloljetnika koji posjećuju ugostiteljske objekte. Ovakva odredba ne samo da je u suprotnosti sa ustavnom obavezom zaštite maloljetnika od svih vrsta štetnih uticaja, nego je suprotna i osnovnim evropskim standardima zaštite maloljetnika i dobroj zakonodavnoj praksi savremenih država, pa čak je u suprotnosti i sa pojedinim drugim odredbama tog istog zakona koje koliko-toliko pokušavaju da spriječe kockanje maloljetnika“, kazali su u ALPIS-u.
Na nedavno održanom sastanku predstavnika regionalnih asocijacija legalnih priređivača igara na sreću i predstavnika klinika za psihijatriju, odnosno centara za liječenje zavisnosti, kao veliki problem istaknuta je upravo dozvola priređivanja igara na sreću u ugostiteljskim objektima i to samo u Republici Srpskoj.
„Stav regionalnih asocijacija je da igre na sreću treba da se priređuju samo u specijalizovanim objektima za tu namjenu, te da operateri moraju da prođu obuku kako prepoznati i kako reagovati na rane znakove zavisnosti“, ističu u ALPIS-u.
Maja Balaban Lolić iz Udruženja građana „Pomozimo djeci“ kaže da su kroz razgovore sa tinejdžerima saznali da je maloljetničko kockanje veoma česta pojava. O problemu maloljetničke delinkvencije govori se u kontinuitetu, ali uglavnom u pogledu konstatacije činjenica i anticipacijom posljedica.
Potrebno je, dodaje ona, uključiti što više aktera u preventivno djelovanje. Krivičnopravnim procedurama rješavaju se problemi kad sve druge moguće službe zakažu. Međutim, dodaje Balaban Lolić, postoje situacije u kojima se problemi ne mogu riješiti ni krivičnopravnim procedurama zbog određenih propusta u zakonima.
„Aparati za igre na sreću u ugostiteljskim objektima u koje maloljetnici slobodno ulaze značajno olakšavaju maloljetničko kockanje koje je veoma složen problem i vodi u tešku zavisnost“, istakla je Balaban Lolić.
Ombudsman za djecu Republike Srpske kaže da čak 66 od 418 anketiranih srednjoškolaca ističe da se povremeno kockaju, a neki od njih „uplate tiket“ ili „tuku voćkice“ zajedno sa roditeljima. Ombudsman za djecu RS smatra da je problem maloljetničkog kockanja u tome što zakonski nije propisana odgovarajuća udaljenost kockarnica od škola.
G. Dakić
