Novosadska „Pravoslavna reč“ i „Prosvjeta“ sa Pala objavila je nedavno knjigu banjalučkog pisca i prevodioca Zorana Kostića „Trideset ruskih pjesnika“. U pitanju je izbor iz poezije tridesetorice „zlatnih“ ruskih pjesnika, od Puškina do Kuznjecova.
Kostić je sve pjesme preveo, a napisao je i kraće biografsko-poetičke bilješke o svakom pjesniku. U izboru se mogu naći pjesme Tjutčeva, Ljermontova, Feta, Bunjina, Bloka, Ahmatove, Mandeljštama, Cvetajeve…
„U veličanstvenoj porodici staroj preko dva i po vijeka zajednu su Puškin i Ljermontov, Deljvig i Polježajev, Jeršov i Koljcov. A sve ove primjere mnogolikosti i višestranosti ruske poezije koje bismo mogli znatno i umnožiti na okupu drži tanano i budno lirsko osjećanje ljubavi prema rodnoj zemlji i čovjeku“, navodi Kostić.
Ovaj izbor, navodi pjesnik, nije „jednotematski“ od više stvaralaca, niti je „višetematski“ od jednog pjesnika, već ga čine pjesme trideset ruskih autora 19. i 20. cijeka, a prevodilac-sastavljač je vodio računa da to bude kratak izbor sa što više različitih nijansi pjesničkog
duha.
Posebnu pažnju Kostić je posvetio ruskim emigrantima koji su se nakon Oktobarske revolucija obreli na dokovima zapadnog svijeta. Njihovo djelo je decenijama ostalo daleko od očiju javnosti i malo ko je znao za pjesme Ivana Bunjina i Vladimira Nabokova, a da ne govorimo o Nikolaju Turoverevu ili Korvinu-Piotrovskom.
„Onako kako su njihova književna ostvarenja bila nezapažena i nepoznata na Zapadu, isto tako se za njih nije znalo ni na ruskom književnom prostoru. Njih sve do sredine devedesetih godina prošloga vijeka sovjetska književna kritika i antologičari nisu ni spominjali, kamoli ukazivali na njihova briljantna pjesnička ostvarenja“, ističe Kostić.
Kotić ističe primjer Nikolaja Turoverova koji je bio učesnik Prvog svjetskog i ruskog građanskog rata kao pukovnik bijele, carske armije. Emigrirao je 1920. godine tako što je sa Krima prebjegao u Srbiju. Tu je, u šumama Kosmaja, dvije godine obavljao teške poslove drvosječe, a potom je prešao u Pariz gdje je radio kao stanični nosač i pohađao studije na Sorboni.
„Njegova poezija i emocijom koju nosi i majstorstvom kojim je stihovima ispoljena i cjelokupnim umjetničkim dostignućem – ruskoj poeziji nastajaloj u ’srebrenom’ 20. vijeku prenosi sjaj ’zlatne’ poezije pisane u prethodnom stoljeću“, rekao je Kostić.
***
Napuštali žalo Krima
Kroz jar ognja užasnog;
Sa krme, pod velom dima,
Promašujem konja svog;
Pliva s mukom kroz talase
Za visokom krmom on,
Ne vjerujuć’ prosto da se
Ostavlja tek tako konj:
Bliskoj smrti bezbroj puta
Uzmicali bijuć’ boj
I sad, mada jedva pluta,
vjeruje mi drugar moj.
No, posilni tačne ruke:
Pocrvenje morski val.
Ovu sliku krimske luke
Pamtiću za svagda, znam.
G. Dakić
