Katarina Ćelić, svestrana gimnazijalka: Moji hobiji me ispunjavaju

Petnaestogodišnja Katarina Ćelić je sve samo ne obična tinejdžerka. Iako će za sebe reći da je velika spavalica koja ne voli da rano ustaje u školu, njen vrlodobar uspjeh u gimnaziji, kao i desetine hobija i zanimanja govore drugačije.

Kada ne ide u školu nećemo ju pronaći u kući, niti za računarom poput većine njenih vršnjaka, jer slobodno vrijeme Kaća provodi sa prijateljima na basketu, svirkama u školskom orkestru ili muzičkoj školi, probama pjevačkog društva, sa omiljenim ljubimcima psima, u šetnjama ili vožnji biciklom kroz prirodu.

– Iskreno, tek sam u skorije vrijeme shvatila da sam, kako kažu, „svestrana” i da ima puno interesovanja. To nisam shvatila tako što mi je ponestajalo vremena za neke moje obaveze, već tako što su mi drugari ukazivali na to. Neki od komentara koje svakodnevno čujem su: “Kako stigneš sve to?”, “Ne bih ja mogao raditi toliko stvari kao ti” i slično, ali, kad nešto istinski volite i želite, vi ćete za to naći vremena uprkos svim obavezama koje imate, kaže ova djevojka sa brojnim interesovanjima.

Katarina Ćelić

Njeni hobiji su vezani za umjetnosti, a posebno za muziku, glumu, fotografiju, likovnu umjetnost i pisanje. Rekreacija takođe ne može biti zapostavljena, pa su tu treninzi košarke i boravak u prirodi. Ne propušta priliku da nauči nešto novo, pa često pohađa i dodatne kurseve, poput ljetošnjih radionica stripa i kaligrafije u Narodnoj biblioteci „Branko Radičević“.

– Koliko god se trudila da dam odgovor šta mi je najdraže, to nije jednostavno. Ako me ovo pitate na terenu reći ću košarka, ako me pitate na pozorišnim daskama reći ću pozorište, a ako me isto pitate sa violinom u rukama reći ću muzika. Sve me jednako ispunjava i zato sam zastupljena u svim ovim poljima jer, jednostavno, ja ne mogu da napravim ni jednu razliku. Čula sam mišljenja da bi bilo bolje da suzim taj krug mojih interesovanja kako bi imala više vremena za sebe, ali ja već imam dovoljno vremena za sebe. samo što ga trošim korisno i ispunjavam korisnim stvarima, mojim mnogobrojnim hobijima, iskrena je Kaća.

Posebnu draž čini joj i kada njeni radovi budu cijenjeni kod profesora i prijatelja.

– Veoma mi je drago vidjeti obradovana lica kad im odsviram nešto što oni vole ili kad nacrtam nešto lijepo. Nikad nisam žudila za tim da budem najbolja, te sam uvijek drugarima nudila da ih učim nekim stvarima koje ih interesuju, ako su, naravno, u mogućnosti. Jednostavno volim usrećiti druge makar to bilo učenjem neke najjednostavnije pjesmice na gitari, kaže ova talentovana djevojaka, strastvena ljubiteljka Rubikovih kocki.

Nije izostala ni podrška njene porodice.

– Kako od malih nogu nadopunjavam svoja interesovanja, navikli da se uvijek nečim bavim, pa oni u svakom trenutku tačno znaju šta radim. Ako je u sobi tiho, velika je vjerovatnoća da nešto pišem ili crtam, a ako se iz sobe čuje velika buka onda znaju da razvijam svoje muzičke sposobnosti, koje im često znaju zasmetati jer ne mogu spavati. Takođe, ako me uopšte nema u sobi onda sam zasigurno na igralištu ili u prirodi a ujutro i u školi. Sve u svemu, ponosni su na mene što pokazuje to da se trude da napredujem u čemu želim, ističe Kaća, dodajući da joj je želja upisati neki od umjetničkih, iako ima još dosta vremena do te odluke.

Pobjednice konkursa „Zašto je kultura meni važna“ Ministarstva prosvjete i kulture

Kada je čula da njene drugarice pišu scenario kojeg će prijaviti na pomenuti konkurs, odmah se priključila timu, s obzirom na njenu ljubav prema glumi i filmu. U zadnji čas ideja je pretočena u djelo, ali je uprkos tome osvojena prva nagrada u kategoriji dramske umjetnosti.

– Prošlo je mnogo vremena i ja sam potpuno zaboravila na naš rad sa mišljenjem da se nismo dobro ostvarile. No, jednog jutra u školi profesorica je mojoj ekipi i meni saopštila da smo osvojile prvu nagradu na konkursu. Moje emocije u tom trenutku se nisu mogle opisati jer sam uspjela u nečemu za što sam se mnogo zalagala. Scenario smo pisali na temu “Zašto je kultura meni važna” i opisali situaciju gdje učenici dobijaju svijest o važnosti očuvanja kulture. Ne mogu da kažem da se ne nadam da će se naš tekst odigrati na nekoj od priredbi naše škole jer bi upravo na taj način pokazali ostalim učenicima i profesorima šta smo mi to zapravo danima neprestano pisali, a sve bi to ujedno bilo i obrazovnog karaktera, nada se ova mlada djevojka.

Derventa Cafe