Čika Mićo tri decenije skupljao je starine, a već posljednjih deset godina zbog teškog života bio je primoran da počne da ih prodaje. Ne žali kada ih proda jer zna da će ih i novi vlasnici čuvati jer – ne kupuje starine baš svako. Žao mu je jedino što one imaju veliku vrijednost, a prodaju se buzašto.
“Od mene kupuju i vjerske institucije, muzeji. Znam da se neće iznijeti iz države, a od nečega se živjeti mora”.
Njegovo sakupljačko blago svoje mjesto u toku dana pronalazi na maloj površini banjalučkog buvljaka i Gradske tržnice u Budžaku. Tek onolikoj površini koliku zauzima jedan automobil i jedna prostirka ispred njega. Na toj prostirci izložene su gramofonske ploče, knjige, posuđe, novac, tkanine, narodne nošnje, stara pisma, i još mnoge sitnice, a sve to datira od prije Prvog svjetskog rata. Uživao je skupljajući ih, a sada mora da ih prodaje, kako bi preživio.
“Ljudi najviše uzimaju ono što je rijetkost, vole stare fotografije. Sve ispred 1945. godine ima svoju umjetničku i kolekcionarsku vrijednost. Evo vidite, gramofonske ploče, ljudi odmah gledaju…”
S obzirom da je ispred njegovog izložbenog improvizovanog štanda gužva, uspjeli smo da mu ukrademo samo pokoju riječ, dok je čika Mićo radosno i ponosno objašnjavao potencijalnim kupcima o izložbenim predmetima, prenosi Banjaluka.com.
“Skupljao sam u toku rata i poslije rata, nalazio sam svugdje ove predmete, često i u otpacima.”
Motivaciju za prikupljački rad našao je kako kaže u kulturnoj baštini.
“Imate li slučajno mali znak za šajkaču – imam, odgovori Mićo bez sekunde razmišljanja.”
Mićo nije htio da otkriva svoje prezime, ali o starinama rado će vam ispričati.
100 maraka – za marku
Puna kutija novčanica i kovčeg pun kovanica nalazi se u ovom kolekcionarstvu. Mićo ih prodaje za marku, a sa nama se našalio da za marku možemo kupiti i milijarde.
A ovaj put 500 milijardi od ljubaznog čika Miće, dobili smo na poklon.
