Klakarčanin Bogdan Goranović nakon smjene u brodskoj Profesionalnoj vatrogasno-spasilačkoj jedinici gdje je zaposlen, rijetko odmara. Slobodno vrijeme, u šali kaže, provodi radeći sve i svašta. S posebnim žarom priča o svojoj kovačkoj radionici, a vrsni je mastor i za pečenje bikova na ražnju.
Bez kovačkog zanata, u ne tako davnoj prošlosti, život i rad mještana jednog naselja, pogotovo poljoprivrednika, teško se mogao i zamisliti. Danas, majstore koji stare zanate održavaju u životu moguće je izbrojati na prste jedne ruke. Biti kovač u selu bila je velika čast. Kovač je bio ugledna ličnost, a kovačnica mjesto gdje su se sastajali mještani, popravljali poljoprivredne alatke, potkivali konje. Najkraće rečeno, kovač i kovačnica su bili u središtu pažnje i među najživopisnijim mjestima u selu.
Radionica Bogdana Goranovića u Gornjem Klakaru, vjerovatno je jedino mjestu u brodskom kraju odakle još uvijek odzvanja zvuk čekića i nakovnja, a kako i ne bi kad je odrastao uz pretke, vrsne kovače.
foto: B.Goranović
– Kovačijom se bavim punih 25 godina, a zanat sam učio od oca Marka. I djed se bavio ovim poslom, tako da je ovo i tradicija naše porodice. U mladosti sam naučio otkivati sjekire, plugove, lemeše, motike, potkivati konje, sve što je trebalo našem seljaku za rad – priča Goranović.
Vrijeme je učinilo svoje, poljoprivrednici su se snabdjeli savremenom mehanizacijom i drugim mašinama, pa im usluga kovača manje treba. Od ovoga, nekada cijenjenog zanata, kazuje Goranović, danas se ne može živjeti.
– Donesu ljudi nekad desetak sjekira mjesečno da poklepam, a onda mjesec – dva nema ni jedne. Naoštrim i poneki traktorski lemeš. Eto, na to se sveo posao. Ne može od ovoga da se živi jer su primat preuzele mašine. Kovačija se svela na hobi – nastavlja Goranović.
Kovački posao, nekada „zlata vrijedan“, nije ni malo lagan.
– Volim kovačnicu, navikao sam, pa mi ne pada teško. Prašina, stalno udaranje čekićem, velika vrućina – to je svakodnevnevica kovača. Osnova za bavljenje ovim poslom je da imate dobar nakovanj, čekiće, kliješta, kovačku vatru, brusilicu, aparat za zavarivanje i mnogo umijeća – objašnjava kovač iz Gornjeg Klakara.
Po svoj prilici Goranovićev nakovanj će biti posljednji koji će se čuti u selu.
– U porodici nemam na koga prenijeti znanje, a mladi iz sela idu za lakšim poslom. Niko neće da dođe gledati, a kamoli da radi – sa zebnjom konstatuje Goranović.
„Pečenjare Goranović“ su u neku ruku postale brend i porodična tradicija. Vrtio je njegov ražanj više od 60 bikova od Broda, Doboja, Teslića, Banje Luke, Bijeljine, Žepča.
– Otac je počeo, a brat i ja nastavljamo njegovima stopama. Do sada sam ispekao više od 60 bikova, ne znam tačan broj. Odgovoran je to i veliki posao. Za pečenje bika treba od 15 do 18 časova. To podrazumjeva pripreme, pečenje i na kraju sklanjanje inventara. Imamo uigranu ekipu koja je godinama na okupu. Svako zna svoje zaduženje tokom svih faza pečenja – kazuje Bogdan.
foto: B.Goranović
Najveći bik kojeg je Goranović ispekao i poslužio težio je 720 kilograma. Otkriva i tajne posla.
– Za dobro pečenje najvažnije su suva bukova i grabova drva, na vrijeme sječenje mesa tokom pečenja i naravno začini. Tajne i ovaj posao krije, a vrste začina su jedna od njih. Koristim više vrsta začina, miksam ih prije početka pečenja. Važno je meso natapati određenom količinom mirođija i začiniti u pravom trenutku. Nije to sve, ali ne mogu otkriti sve tajne. Važno je da meso bude ukusno i mekano, da su gosti zadovoljni – priča on.
Goranović kaže da će se baviti ovim poslom dok god bude interesovanja.
– Lijep je to posao jer se bik sprema u posebnim prilikama gdje se narod druži. Uglavnom su to velika slavlja, svatovi, krštenja i obilježavanja značajnijih događaja – zaključuje Bogdan Goranović.
D. Marčetić
