Zdravko Krulj je Hercegovac iz Crne Gore koji je preko Makedonije došao u Krajinu. U banjalučkom „Zenitu“ mu je i atelje i salon. Gotovo i stan. Pored je astal. Na astalu rakija, dupli „vlahov“ i priča slikara koji je rođen 1964. godine i koji je diplomirao na Fakultetu likovnih umjetnosti „na Cetinje“.

Njegov stariji brat je takođe bio slikar i Zdravko je, kako kaže, išao „uz njega“. Trenirao je karate, zanimala ga je istočnjačka filozofija, a onda je to dvoje - zen i slikarstvo - spojio u jednu cjelinu.

„Slikao sam misleći na karate, a karate sam trenirao misleći na slikarstvo. Njih povezuje skoncentrisanost na jedno. Često kažem da ne poznajem zen, ali da prepoznajem zen oko sebe“, ističe Krulj za portal mojabanjaluka.info.

Crna Gora je, dodaje on, krševita, baš kao i njegova Hercegovina. Taj sukob kamena i uzavrelog sunca, sirovosti i surovosti krajolika nagnao je ljude toga kraja da se bori protiv siromaštine i da o toj siromaštini i o toj borbi razmišljaju.

„Sudar kamena i sunca stvara velike kontraste. Veliki broj slikara je Crna Gora iznjedrila. Zen je blizak razmišljanju naših gorštaka koji su se tukli za slobodu. Drugim riječima - kod nas je svaki čoban filozof. I svaki filozof je čoban“, priča Krulj.

U Makedoniji je živio 17 godina. Sa sobom, veli, nosi svo svoje bogatstvo i siromaštvo. Ne traži drugi posao i stvara tamo gdje se nalazi. U Makedoniji je više radio u filmskoj umjetnosti. Snimio je dvadesetak kratkih igranih i dokumentarnih filmova.

„Najkorisniji dio puta jeste samo putovanje. Kad dođeš do cilja, ideš dalje. Ne brišeš ono iza sebe što si ostavio. Pokušavam da stvorim više priča oko jedne. Kao kada kamen bacite u vodu. Moje slike bi trebale da budu taj kamen. Krugovi oko bačenog kamena zavise od onoga koji gleda. Nekoga taj kamen možda asocira na nešto loše, jer je nekada na kamenu slomio nogu. A nekoga može da asocira i na nešto lijepo, jer je na taj kamen sjeo kada je prvi put poljubio đevojku“, rekao je Krulj.

Krulj kao i svaki pošten umjetnik nema radno vrijeme. Radi cijeli dan. Ako ne slika, dizajnira. Ako ne dizajnira, slika. A ako ne radi nijedno od to dvoje, onda snima ili fotografiše. Ima, kako kaže, neprestanu potrebu za stvaranjem.

„Jutros sam ugasio kompjuter u tri i po, a u ateljeu sam bio u devet. Nisam ovo shvatio kao posao. Ovo je zarazna bolest od koje se čovjek ne liječi ako se jednom razboli. Nikada nisam kukao što moram 'na posao'. Ako si 'normalan' umjetnik, onda moraš da stvaraš, moraš da imaš stalnu potrebu za izražavanjem“, smatra Krulj.

Značaj je, dodaje on, u stvaraocu, a ne u materijalu. Sve zavisi od trenutnog raspoloženja. Neka ideja se najlakše izrazi kroz pisanu riječ, neka druga kroz sliku, treća kroz video materijal. „Krenuo“ je, kaže, sa slikarstvom i u slikarstvu ga najviše „ima“, ali dobar dio je ostavio i na filmu.

Iako kaže da mu slikanje nije posao, od slikanja živi.

„Može li se živjeti od umjetnosti? Mora. Nisam završio akademiju da bih išao na bauštelu. Radim ono što naruče. Portret ili ikonu, svejedno mi je. Ja sam 'pismen' slikar koji može da se izrazi od figuracije do apstrakcije. Nikada nisam stvarao po principu 'koliko para, toliko muzike'. Bude mi izazov da svoj izraz prilagodim zahtjevu kupca. To jeste dio primijenjene umjetnosti. Neko želi što autentičniji portret, neko želi slobodniji izraz, ali uspijevam da svoju slobodu izraza pomirim sa zahtjevom 'klijenta'“, istakao je Krulj.

Ne pravi fetiš od sopstvenog djela. Postoji samo jedna slika koju ne bi prodao, a to je slika volovske lobanje koju je nacrtao na drugoj godini akademije i koju nosi svuda sa sobom. Važno mu je, kaže, da slika „izađe“ iz njega. Slike, kaže Krulj, ne žive samo dok su u rukama onoga ko ih je stvorio. One nastavljaju da dišu i kada ih neko drugi uzme ili kupi. To je odnos prema umjetnosti koji se formira tokom školovanja.

„Ako sam ja loš slikar, loš sam samo za sebe. Ako sam loš pedagog, onda sam unakaradio generacije. Ima i danas dobrih profesora koji su izuzetni pedagozi. Vidi se od kojih profesora izlaze sjajni studenti. Naučili su da zanatom izraze ono što osjećaju. Najlakše je pričati o prirodnom talentu, ali šta će ljudima onda akademije i školovanje? Neka onda sjede doma i neka razvijaju talent“, priča Krulj.

Mnogi profesori, smatra on, zloupotrebljavaju priču o „prirodnom talentu“. Lakše im je da kažu studentu da njeguje talent dok oni piju kafu. Ne žele da rade s njima.

„Ne moraju profesori praviti kopije, ali moraju da usmjeravaju studente. Da ne zalutaju. Moraju da ih nauče da ne robuju tehnici. Ako neko želi da napravi zgradu od savremenih materijala, on prvo mora da zna prvo kako se slaže cigla. Da bi neko bio alternativan, mora da poznaje klasiku, a klasiku možeš da upoznaš samo u školi ili na akademiji. Danas je lakše povući tri linije i proglasiti sebe umjetnikom. Što bi neko po godine radio jednu sliku“, ističe Krulj.

Njegovi profesori, kaže, nisu bili nametljivi. Zajedno su tražili put četiri godine na Cetinju. On je, kako kaže, zadovoljan njima i nada se da su i oni zadovoljni njime. I sam ima desetine učenika.

„Uglavnom dolaze kod mene prije prijemnog. Mogu da kucnem u drvo i da kažem kako imam stoodstotni prolaz na prijemnim ispitima. Tražim od učenika da pokaže naznaku te pismenosti nakon čega slijedi rad, rad i samo rad. I ja sam na akademiji isključivo radio. Samo smo ponedjeljkom imali teoretske predmete, sve ostalo je bio atelje“, prisjeća se Krulj.

Student koji nije pokidao nokte na crtežu držeći ugljen u ruci nije radio. Bez velikog rada, dodaje Krulj, nema snažnih slika.

„Velike slike su malog formata. Danas apstrakcije moraju biti na pet kvadratnih metara da bi vas nabacane boje mogle udariti. Vidio sam veoma malo 'malih' apstrakcija koje su snažne. Stari majstori su slikali male formate. Ima, naravno, i onih koji su radili velike formate poput Leonarda ili Rembranta. Ne trebaju da vas pogode kvadratni metri, već djelo“, zaključio je Zdravko Krulj.

G. Dakić