Stanoje Simić (75), vitalna i širokog srca ljudina, poranio, svečano i prikladno se utoplio da bi doskočio janauarskoj studeni dole nad Starim mostom, zaputivši se iz rodne Donje Lupljanice do Dervente, i na ovogodišnje Bogojavljenje. Prekrstio se, kao i svaki put, poželivši sreću i rijeci ljudi koju će od impresivnog Spomen hrama na derventskom uzvišenju predvoditi do Ukrine, sa Časnim krstom u rukama, po - osamnaesti put! 

Čak 18 godina Stanoje, predvodeći litiju derventskim ulicama, nosi na Bogojavljenje Časni krst za koji će se u ledenoj rijeci boriti hrabri i odvažni plivači.

Dobro upućeni u ovu uzvišenu tradiciju tvrde da mu po tom pitanju nema premca ne samo u Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Ubjedljiv je rekoreder, koliko je poznato u javnosti, u cijelom hrišćanskom svijetu, gdje pravoslavci za krst časni plivaju.

Stanoje Simić, ovogodišnja bogojavljenska litija u Derventi

- Neizreciv je taj osjećaj časti, ponosa i miline. Rijetka je privilegija naći se na čelu litijske povorke, sa Časnim krstom u rukama, koji uz podsticajni huk više stotina na obali prisutnih duša, spuštam u rijeku. Kruna zadovoljstva je kada se, u rukama pobjednika, Časni krst vrati među nas, oduševljene, prema svakom onom ko se nađe u ledenoj Ukrini. Posebno me je obradovalo da se među njima ove godine našla i jedna djevojaka, čime je dodatno obogaćena ova naša prelijepa tradicija - priča, za naš portal, Stanoje Simić.

STANOJE - DIO DERVENTSKE ISTORIJE

Samo godinu dana manje od četiri decenije, Stanoje je radio i, uglavnom kao vrsan građevinac, penziju stekao u Njemačkoj. U rodni kraj se, kaže, vratio da se upokoji, ali i da, kako ističe, „ostavi traga“.

Tako je još prije 18 godina ušao na vrata jedne vaskrsle tradicije i, evo, zasigurno postao dio te derventske istorije.

„Vaskrsle tradicije“,  koja mu, uz izuzetnu počast, iz godine u godinu liježe kao svojevrsni melem na od 1992. godine otvorenu ranu zvanu - tragično nastradali brat Đoko (1956).

Najveća je to i vječna tuga supruge mu Marice, sinova Igora i Darija, jedine sestre, četvorice braće Simića, i ostalog mnogobrojnog ovog donjelupljaničkog roda. Najmlađeg Đoku izgubili su na Vaskrs 1992., upadom i agresijom Hrvatske vojske na Derventu.

- Brat Đoko bio je medicinar, a od diplome ljekara dijelilo ga je samo nekoliko ispita. Tog kobnog dana automobilom je na selo sklonio dva sinčića. U namjeri da se vrati na posao u Dom zdravlja u Derventi, presreli su ga krvnici vojske Hrvatske, uz pomoć „domaće“ hrvatsko-muslimanske koalicije. Kako saznajemo, tu u Bolnici je i svirepo ubijen. U njenoj blizini, godinu dana po oslobođenju Dervente, pronašli smo ga i identifikovali u masovnoj grobnici među tridesetak brutalno pomorenih Srba. Dojavila nam jedna muslimanka… Bio je zamotan u ćebe koje mu je bilo u automobilu i - masakriran. Ta strašna slika mi je i danas pred očima. Doktori mi je objasnio da nije ubijen oružjem, nego sjekirom, maljem…- s neizmjernim bolom, za naš portal, otvara dušu Stanoje.

Pojašnjava da mu je uspomena na nastradalog brata, ruke dodatno čvrsto vezala za Časni krst i njegovu ovdašnju tradiciju. Sjeća se da je prije 18 godina žestoku konkurenciju da se krst nađe u njegovim rukama imao u jednoj starijoj ženi. Ali, kaže, bio je spreman da za to prvenstvo i tu čast uloži i dvije krave i telad.

MOLITVA ZA DUŠU, JER NIJE SVE U NOVCU

- Svaki put prije nego što ću krenuti na čelu litije derventskim ulicama, prekrstim se i pomolim i za onu, brata, dušu na nebu! Uvjeren sam i to me podstiče da nas on, dok dole derventskim ulicama koračamo, s odobravanjem, s osmjehom mašući posmatra i bodri…-otkriva nam svoje najtananije i najdirljivije osjećaje Stanoje.

Veli da se baka, nekadašnja „konkurencija“, odavno upokojila. On je nastavio da nosi Časni krst, da pobjednika i sve takmičare novčano počasti, a kasnije i mnoge druge učesnike ove tradicije na Ukrini okrijepi pićem i jelom. (Ove godine novčanim prilogom darovao je svih 11 koji su imali smjelosti da se i zvanično prijave da plivaju, dok se u ledenoj Ukrini nadmetalo njih osmoro.)

Uprkos gubitku, Stanoju Simiću srce ne nagriza mržnja

Ima ih koji mu se otvoreno čude što uzalud troši svoj novac. On im uzvraća da „nije sve u parama“ i riječima pokojne majke „sine, što baciš dobro niz vodu, dočkat ćeš ili srest ćeš uz vodu“. U ovom slučaju, ističe, vraća mu se-duhovno. I to mu je oko srca i u duši potaman.

- Istrajan sam da Časni krst mojom Derventom nosim još dvije godine, kako bih napunio dvije decenije te časne tradicije. Drago bi mi bilo da ga potom ponese neko mlađi. Da li iz Simića ili nekog drugog roda, manje je bitino. Najvažnije je da naša tradicija teče baš i kao naša Ukrina - odlučan je Stanoje.

VRATIO SE RODNOM OGNJIŠTU

Stanoje se, nakon sticanja njemačke penzije, vratio svome rodnom ognjištu u Donjoj Lupljanici, gdje lijepo živi sa životnom saputnicom - suprugom  Zorkom (1945). U Njemačkoj su mu ostali kćerka Nevena i zet Brane, sa unučadima Aleksandrom i Helenom. A, u Derventu su mu se iz inostranstva, tačnije Njemačke, na njegovu nizmjernu radost, vratili sin Duško, snaha Tanja, unučad Tamara i Đorđe.

Tu na derventskom području su i sestra Nevenka, braća Slobodan i Blagoje. Otac Petar i majka Rosa odavno su upokojeni.

- Prezadovoljan sam što sam dio te tradicije, koja se i za još nerođenu djecu bilježi u crkvenim i drugim knjigama i časopisima. Drago mi je što će mi se ispuniti želja da umrem gdje sam se rodio, među svojim narodom a ne u tuđem svijetu! - završava svoju ispovijest Blagoje Simić, Dervenćanin, rekorder u cijelom hršićanskom svijetu, u tradiciji kojom se diče posebno pravoslavci, ma gdje bili.

I dodaje, da mu uprkos teškom stradanju brata, srce ne nagriza i nije okovala mržnja, jer se kao internacionalac često u životu uvjerio da u svim narodima, srećom, ima „dobrih, čestitih i humanih ljudi“.

Ninko ĐURIĆ