- Postoji puno različitih Prijedora. Onaj kojim se ja ponosim danas je rasut po svijetu - kaže nam Dinko Kulenović, rođeni Prijedorčanin i profesionalni muzičar koji i danas živi u rodnom gradu.

Dinko je rođen 1978. godine, rat ga je zatekao u tinejdžerskom dobu, kad je njegova, kao i brojne druge porodice nesrpskog stanovništva protjerana iz grada. O godinama provedenim u zeničkom izbjegličkom kampu nadomak željezare, govori šturo. Njegov otac ostavivši dom za sobom, nije želio „ući u tuđu kuću“, te su on, majka i Dinko godinama živjeli u izbjegličkom sobičku. Bilo je teško, „radio sam sve i svašta, pijaca, konobarenje, ali uvijek sam imao svoj cilj“, ističe Dinko. Taj cilj je bila i ostala muzika.

U Prijedor se vratio 2000. s nadom u bolji život. Mnogi u BiH su tih godina još uvijek vjerovali da nas čeka ljepša budućnost. I nije to bio tek balon od sapunice. Dinko se sjeća kako su tih godina mladi bili spremni da se bore za svoje ideale. Dokaz tome je i akcija spašavanja čuvene prijedorske ljetne pozornice, koja je napravljena krajem 50-ih godina prošlog vijeka. „Malo je koji grad to imao. U Bosni, mislim da su samo dvije takve“, prisjeća se Dinko. Brojni prijedorski bendovi su na njoj stasali, a sa njima i generacije mladih. Gotovo svakom se tu nešto bitno desilo: nova ljubav, raskid sa starom, prijateljstvo do groba …

đ

Međutim, 2000. na negdašnjem omladinskom prostoru prodavali su se traktori. A kada su lokalne vlasti odlučile rušiti binu, „skupilo se nas bendova i ljudi iz kulture da to zaustavimo. Bilo je prijetnji telefonima, ali smo uspjeli očuvati prostor. Postojanje ljetne bašte danas i njena rekonstrukcija, dokazuju da je naš aktivizam imao učinka. Više ne vidim taj aktivizam kod mladih muzičara“, pojašnjava Dinko. Ipak, svjestan je da su se, kada je riječ o njegovoj generaciji, mnogi kroz protekla dva desetljeća umorili i na kraju otišli.

Neki su nažalost otišli zauvijek , poput muzičara i likovnog umjetnika Dalibora Popovića Mikše. „Njega su svi voljeli“, kaže naš sugovornik, „nema osobe koja će o njemu reći nešto ružno“. Mikša je rođen 1980. godine u Zagrebu gdje je proveo djetinjstvo. Početkom 90-ih je s porodicom izbjegao u Prijedor. Poznati bend „Tatoo“ je osnovao s prijateljima 1995. godine. Kasnije je studirao Likovnu akademiju u Banjaluci. Zadnjih godina života se preselio u Beograd, gdje je, priča se, slikao akvarele koji su se prodavali na Knez Mihailovoj. Umro je iznenada od posljedica srčanog udara u 37. godini života. Sahranjen je na prijedorskom groblju Pašinac, a njemu u čast pokrenut je kulturno-muzički festival „Ša fest“ koji se održava svake godine u zadnjoj sedmici jula.

Dinko Kulenović nikad nije odustao od svog cilja. I danas se bavi i živi od muzike. Svira u bendu „Rok ko Fol“ i često je na turnejama u inostranstvu. Pored toga vrlo je uspješan i na polju produkcijske muzike. U svom studiju trenutno privodi kraju novi album koji će izdati poznata hamburška izdavačka kuća „Klanglobby“. Na kraju, ipak nam priznaje: „Da sam bio osuđen da živim od rada ovdje, vjerovatno bih i ja otišao“.

Iako je na svojoj koži osjetio sve teškoće egzistiranja u polju kulture u BiH danas, akademski slikar Boris Eremić, ipak smatra da odlazak nije rješenje. “Umjetnici koji su otišli su u stvaralačkom vakuumu. Ne mogu se baviti njemačkim ili američkim temama, a ovamo su izgubili poveznicu. Tako ja to vidim”. Sam se počeo baviti crtanjem i slikanjem kad dječak od 12 godina. Njegova prva ljubav su bili strip junaci. Tokom rata 90-ih čitao je i crtao Zagora pod svijećama. Kasnije je svoje radove počeo objavljivati po talijanskim strip forumima, što su zapazili i urednici jedne od vodećih strip izdavačkih kuća u Evropi “Sergio Bonelli Editore”. Ponudili su mu probni rad, što je Boris prihvatio i radio sve dok je u tome uživao. Ali kad su mu nametnuti tempo i zahtjevi postali teret, odustao je od saradnje. I pored toga što mnogi u njegovom okruženju nisu mogli razumjeti takav potez, Boris je ustrajao u odluci da ne pravi kompromise na koje kao umjetnik nije spreman. Umjesto toga, okrenuo se slikanju i likovnoj edukaciji mlađih naraštaja.

Svjestan duge i bogate prijedorske slikarske tradicije – navedimo samo za primjer da je prva likovna izložba domaćih umjetnika na prostoru BiH, upriličena 1907. godine u Sarajevu, upravo bila posvećena praškim studentima rodom iz Prijedora, Todoru Švrakiću i Peri Popoviću – kao tadašnji predsjednik “Udruženja likovnih umjetnika Prijedor” upustio se u organizaciju međunarodnog projekta “Prijedor grad murala”. Uz pomoć lokalnih vlasti, ali i donatora iz Trenta, projekat osmišljen kao omaž preminuloj talijanskoj umjetnici Paoli de Manikor, koja je 1998. godine prva oslikala mural u Prijedoru, traje već punih deset godina. “Murali, odnosno zidno slikarstvo, idealni su za brendiranje Prijedora kao grada likovnih umjetnika”, ističe Boris. Danas, fasade u centru grada krase murali koji su pobjeđivali na godišnjim konkursima udruženja: “Šeširdžija” Nataše Konjević, “Transformacija” Atile Samožija Vidama, “Vrt” Raula Oprea Saddoa, “Grad” umjetničke grupe Dim Tim, “Negdje između početka i kraja” Selvera Begića, “Game on” Ljubiše Pušca, “Whatisinside”  Andreja Žikića Arteza, “Nebo je granica” Dragana Inđića, te “Obična vila” Jane Danilović.

Međutim, da sve kod nas može poći po zlu dokazuje i skandal iz 2022. vezan za mural Dejana Ivanovića Wupera. Istina, slučaj nije vezan za projekat „Prijedor grad murala“ na čijem je čelu Boris Eremić, već za inicijativu srbijanskog grada Inđije da gradu pobratimu (Prijedoru) pokloni mural oslikan na zidu gradske pošte. Naime,  Wuper je kao jedan od najperspektivnijih mladih zidnih slikara u regiji odabran da oslika mural radnog naziva „Inđija – Prijedor“, što je i uradio. Inspiraciju je pronašao u portretu dječaka i djevojčice iza kojih se na livadi vidi i jedna krava. E pa krava je očigledno nekima zasmetala. Nakon što je mural završen, prema izjavama Wupera za portal Zamisli.ba, uslijedili su komentari poput: „Zašto krava na zgradi pošte?“, „Tu je kancelarija naše direktorice, pa da ne ispadne da je ona krava“, i slični. Na kraju su se umiješali i ljudi iz opštine koji su Wupera zamolili da ukloni kravu.

Po završetku mandata na mjestu predsjednika Udruženja likovnih umjetnika Prijedora, Boris Eremić je imenovan za direktora Galerije Sreten Stojanović (bivša Galerija 96) koja, prema njegovim i riječima njegovih prijatelja, predstavlja umjetničku oazu u samoj gradskoj jezgri. Tu se osim izložbi organizuju različiti koncerti, književne večeri, predavanja i tribine. Tokom posjete galeriji, zatekli smo i akademsku slikarku, Borisovu prijateljicu i kolegicu s klase, koja je nakon njega preuzela predsjedničku funkciju Udruženja likovnih umjetnika Prijedor, Milicu Tošić. Ona nam je rekla da vrlo često i rado svraća u galeriju, u čije je aktivnosti i sama uključena.

Ukoliko bismo iseljavanje iz BiH mogli podijeliti u tri kategorije: onu prijeratnu, ratnu i poratnu, odlazak Ahmeta Rešidovića svakako bi spadao u prvu. Dok smo pili kafu i gledali njegove uramljene fotografije na zidovima, Ahmet nam je tiho rekao: „Očekivao sam da ću u svijetu naći ljubav i sreću, ali nema je“. Na pitanje, zašto je krajem 60-ih otišao iz zemlje, sažeo nam je svoju životnu priču. „Rođen sam 1945. u Donjoj Ljubiji. Mnogočlana porodica, malo mjesto, poraće. Nije se moglo …“ Od kuće je otišao sa 14 godina, prvo u Travnik da se školuje, potom u vojsku, a onda preko granice. Skrasio se u Nizozemskoj, u kojoj je decenijama obavljao poslove na velikim građevinskim platformama. „Radio sam na stotinama kranova, na njima sam i penziju zaradio.“ Sve te godine nosio je Prijedor u srcu, i znao da će se jednog dana vratiti. Umirovljenje je bilo idealan trenutak. „Svi odavde bježe, a ja se eto vratio“, osmjehuje se dok govori. Tada se u potpunosti mogao prepusti i ljubavi prema fotografiji. U proteklim godinama je izlagao i primao nagrade odasvud, ali nikad nije imao samostalnu izložbu u zavičaju. Do nje je došlo sasvim spontano. „Prolazio sam jedne večeri ispred Galerije Sreten Stojanović, kad vidim unutra sve sija. Okupilo se mnogo ljudi. Svi sređeni, muškarci i žene. Malo sam se nećkao, a onda sam ušao“. Tako je otpočelo Ahmetovo prijateljstvo sa Borisom i Milicom, bez čije inicijative i svesrdne pomoći izložbe ne bi ni bilo.

„Moje fotografije će se nekom svidjeti, nekom neće. Meni su idealne, one su moj život“, krajnje iskreno kaže. Njegov credo su humanost i empatija. Kao umjetnika, ali i kao čovjeka diraju ga sudbine obespravljenih i uniženih. Često, Ahmet svoje modele prvo nahrani i zbrine. Udjeli im toplu ljudsku riječ, a tek onda stavi pred objektiv. To ga čini osobitim, a njegovu umjetnost angažiranom. Ono po što je davno nekad otišao, sad pokušava ostvariti kod kuće. Posve svjestan boli, patnje i nepravdi u našem društvu, ovaj sedamdesetosmogodišnjak ne gubi nadu u budućnost. „Hajde da mi budemo oni koji će stvarati sreću“, potiče nas. „Možemo barem pokušati, pa dokle stignemo“.

naratorium.ba