Barba sa Save: Vječiti putnik ni u penziji ne silazi sa palube FOTO

Plovio je Dunavom, Savom, Moravom, kanalom Dunav –Tisa – Dunav, prevezao milione tona tereta, upravljao grdosijom poput broda 'Oštrelj'. Borisa Rađena svi poznaju kao Barbu. A, Barba poznaje svaki most na Savi, od Siska do Beograda, svaku krivinu, plićak i vir. 

Njegova posljednja plovidba završila je kada je 'Oštrelj' odvezao do  Šapca i predao ga novim vlasnicima. Tužan, suznih očiju vratio se kopnom do Gradiške. Često se na brodiću 'Grom' prisjeća svoje posljednje plovidbe 'Oštreljom', ali i divnih trenutaka na njemu. Bilo je i rizičnih momenata, ali Barba želi da u šezdesetosmoj godini života prebire samo po lijepim uspomenama.

„Imao sam privilegiju da biram posadu najbolje među najboljima. Kada se ukrcamo odlazili smo po petnaest dana na vodu. Živjeli smo kao velika porodica. Brod nam je bio druga kuća. Funkcionisali smo kao uigrani tim kome sam ja bio kapetan. Znali smo nekad kao i svi drugi mornari svijeta da noću izađemo u neki grad, da se malo opustimo, proveselimo i popijemo, ali jutro je trebalo orne i vrijedne mornare“, prisjeća se Barba, dok mu pogled završava negdje u daljini Save.

Bilo je i rizičnih trenutaka kada je čvrsto držao kormilo u rukama
Mornarski život je hljeb sa devet kora. Dug je radni vijek prepun svakavih događaja, pa i pravih filmskih avantura. Jedne zime led je okovao Barbin brod negdje na Dunavu kod Iloka.

„Led nas je stegao. Upalim motore, ni makac, motori se guše, sve je zaleđeno. U neko doba noći se budimo, spasava nas ledolomac i mi se oslobađamo ledenih okova. Opasni su i visoki vodostaji. Iskustvo i profesionalizam su me tjerali da u dušu poznajem svaki most, njegovu visinu, ali i karakteristike broda. Jedne godine u oktobru vraćao sam se natovaren iz Šamca. Nazvao sam kolegu da očita vodostaj bio je previsok. Poskidao sam antenu, reflektor i sve što je štrčalo. Prošli smo, samo su nas tri centimetra dijelili od donje ivice mosta“, prisjeća se Barba.

Jakom sirenom upozoravao na dolazak u matičnu luku

Kada se petnaesti dan plovidbe brod vraćao u Gradišku, začula se jaka sirena i to tri puta na krivini  iza koje pogled puca ka staroj sušari, gdje je bila i deponija pijeska i šljunka koje je 'Oštrelj' dovozio. Više je razloga zbog kojih se Barba oglašavao brodskim sirenama i svi su opravdani.

„Dolazimo nakon pola mjeseca na kopno i to u svoj grad. Kud će veća radost. Javljamo da smo živi i zdravi. Ali i da dolazimo i da ne zateknemo na stepenicama neke cipele veće od naših", priča kroz smijeh Barba Boris.

Penzionerske dane provodi na brodiću 'Grom'

Barba je sebi izradio brodić 'Grom', dug 13 metara. Poput malog stana, ima sve i kuhinju i krevete, komande kao velika lađa. Na 'Gromu' peca, sluša dobru muziku, posmatra Savu, ispraća  brodove koji po nekad prođu ispod mosta. 'Oštrelj' mu je stalno u mislima. Sanja ga često.

„Kada neki brod prođe Savom zaigra mi srce. Ne znam kako bih preživio kada bih opet vidio mog 'Oštrelja'. Za njega me vežu najljepše uspomene , bio sam mlad, odgovoran i zarađivao sam na njemu za život. Bio mi je druga kuća, volio sam ga, bio sam srećan na njegovoj palubi“, priča Barba sa suzama u očima.

I koliko Barba voli brodove, toliko voli i Savu. Kaže da je ona neispričana priča, jednako lijepa i kad je plitka i kad podivlja. Odmara dušu i daje veliku inspiraciju svima, i pjesnicima i mladim parovima i mornarima poput njega.

Priznaje da mu imponuje nadimak Barba i da se tako i osjeća, kao časni kapetan riječne plovidbe. Jedini i posljednji gradiški Barba. Veći dio svog penzionerskog dana provede na vodi, Sava mu teče venama.

Boško Grgić