Iako radim ovaj posao 21 godinu, učim i dalje. Uglavnom iz knjiga, jer sedam dana seminara u inostranstvu košta dvije ili tri hiljade evra, a to je nemoguće naplatiti. Nemam kome prodati aranžmane koje bih donijela u Banju Luku. Svi kopiraju jedni druge i niko ne želi da bude kreativan.

Zorana Marjanac vlasnik je jedne od najpopularnijih cvjećara u gradu. Za portal MojaBanjaluka.info kaže da ne postoji cvjetni aranžman koji ne zna napraviti i samo je pitanje da li to može da naplati.

Dodaje da cvijeće nije voljela i da se među saksijama, orhidejama i suncokretima našla slučajno. U cvjećari je počela da radi 1999. godine. Iza sebe je imala napuštene studije na Elektrotehničkom fakultetu i drugu godinu ekonomije.

„Majka mi je rekla: ’Šest godina studiraš, trebala si imati fakultet i po i sada ćeš raditi. Tvoj ćaća i ja smo u roku završili fakultete. Ti imaš sve, a zezaš se.’ Mislila sam da ćemo otvoriti neku radnju, da ću zaposliti dvije radnice, da ću kupiti stan i potom se odseliti da ih ne slušam više. I tako uđem u privatničke vode. Stan još nisam kupila, jer kada radite časno i pošteno možete samo da živite prosječno“, ističe Zorana.

Kaže da je u djetinjstvu mrzila cvijeće. Njena baka je bila vojni penzioner i svake godine je provodila tri mjeseca na moru, u Baškom polju, pa su njena mama i ona morale da brinu o stotinama saksija u bakinom stanu.

„Nisam imala mnogo izbora, morala sam da radim. Mama je bila prosvjetni radnik i bila je izuzetno stroga. Čekala sam pravi posao da napustim cvjećaru i da je nikad više ne vidim. Četiri mjeseca kasnije otišla sam na izložbu cvijeća u Holandiju i shvatila da u životu neću raditi ništa drugo osim aranžirati cvijeće, jer je kod njih cvjećarstvo umjetnost i industrija od koje živi cijela država“, priča Zorana.

Gledala je tada četiri najbolja svjetska aranžera. Kako se mijenjaju godišnja dobra, tako se, kaže Zorana, mijenjaju i aranžmani. Tada je vidjela i neke vrste cvijeća i zelenila koje nikada nije vidjela, a gledala je i kako ih holandski majstori uvijaju, savijaju i motaju. Kupila je knjige za dvije hiljade maraka i dala se na učenje. U međuvremenu je diplomirala ekonomiju, ali nikada, kako kaže, ne bi radila u struci, pogotovo u BiH.

„Cvijeće nam dolazi iz uvoza. Domaće proizvodnje gotovo i nema. Asortiman je nekada bio mnogo veći. Korona je sve poremetila. Ruralno stanovništvo koje je došlo u grad nema običaj da poklanja cvijeće, a i kada ga poklanja onda su to isključivo ruže. Egzotične vrste cvijeća se rijetko mogu prodati, tako da ih i ne nabavljamo. Ruže su i dalje ’must have’, pogotovo crvena ruža i nikada se i nikako Balkanci neće osedlati od crvene boje ruže i celofan iako je dvadeseta godina 21. vijeka. Crvenu ružu u celofan pakujemo samo mi i Turci. Celofan nije moderan već 50 godina“, ističe Zorana.

Holanđani, kaže ona, prate prirodu i na osnovu nje aranžiraju bukete. U jesen njihovi su buketi puni žita, tikvica, jabuka, šipaka. Holanđani kažu da su oni umjetnici čija djela kratko traju i zato treba cijeniti njihov rad i dobro ga platiti.

„Oni imaju srednju školu za aranžiranje koja traje šest godina. Tamo idu najtalentovanija djeca, jer je aranžiranje puno statike i proračuna. Samo spiralnu metodu slaganja cvijeća djeca uče godinu dana. Postoji metoda slaganja buketa nakon koje buket može da stoji uspravno bez vode i bez vaze“, ističe Zorana.

U sistemu obrazovanja u Srpskoj ne postoji smjer koji podrazumijeva aranžiranje cvijeća. Fakultet za aranžiranje u Holandiji traje najmanje četiri godine i odvojen je od hortikulture.  Zorana kaže da je imala mnogo učenika na praksi, ali samo su rijetki ostali u branši.

„Učenici su bili uglavnom nezainteresovani. Interesovala ih je samo kasa. Mislili su da je pazar tu da se samo troši. Nikada nisu razmišljali o tome šta treba da nauče i urade“, kazala je Zorana Marjanac.

Goran DAKIĆ