Zahvaljujući pisanju u moj život ušli su neki predivni ljudi koje, siguran sam, bez pisanja ne bih imao priliku da sretnem. Nikada neću zaboraviti situaciju na sajmu 2019. godine. Prišao mi je jedan dječak iz kazneno popravnog doma i pitao me mogu li da mu poklonim Trubače. Kada sam ga pitao zašto želi da ih pročita, rekao mi je da je negdje na netu pročitao kako je taj roman priručnik za šmekere. To mi je do dana današnjeg najdraži kompliment koji sam dobio.
Rekao je ovo za portal mojabanjaluka.info Mladen Petković (34) iz Banje Luke, autor romana “Trubači fajront”, “Mariza” i zbirke priča “Sto vječitog mladoženje”.
Kada bi jednom rečenicom trebalo opisati knjigu “Trubači fajront” bila bi to ona Andrićeva:
– Čudno je kako je malo potrebno za sreću i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje.
“Trubači fajront” su književni bluz Balkana. Vječita potraga za srećom, u kojoj čovjek nekad gubi, nekad dobija. Svjedočanstvo o onom šta ostane od čovjeka kada ga pregaze sopstveni snovi i kako da preživi kada “neko odluči da presječe špil, na pogrešnom mjestu”. Knjiga je inspirisana istinitom pričom, možda su upravo zbog toga mnogi uz nju pustili suzu.
“Mariza” je priča o ljubav koja živi mimo vremena i prostora, rušeći sve granice. “Ona je priča koja nema kraj. Ne prestaje sa sumrakom i ne počinje sa jutrom. Živi tu i kada sve stane.” Upravo ove autorove rečenice najbolje opisuju Marizu.
“Sto vječitog mladoženje” je bijeg od sveopšte prosječnosti. Zbirka priča bez filtera i lažnog morala nastala “Na stanicama gdje se čekaju vozovi za bolje dane”. I kako novinar Dejan Ćirić kaže, to je “Knjiga o onome što se krije iza večnosti”.
Mladen nam je otkrio da ne postoji ni konkretna odluka, ni tačan trenutak kada je odlučio da počne pisati.
– Počeo sam tako što sam zapisivao neke bitne događaje u formi kratkih priča koje sam htio da sačuvam od zaborava. Pisanje je vrsta zanata, a da postanete dobar zanatlija, treba vam dosta iskustva. Najteži dio je svakako, sjesti i početi. Često dalje sve ide samo od sebe. Meni lično najteže je početi i završiti, tako da sve što sam do sad napisao ima po nekoliko verzija početaka i krajeva.
Inspiriše ga, kako kaže, uglavnom svakodnevica, priče običnih ljudi, a dodaje i da je istorijski trenutak u kojem smo se kao civilizacija našli sam po sebi i više nego dovoljna inspiracija.
Mladen je i politikolog. Kaže da nikada sam sebe nije nazvao piscem, jer sve što je do sada napisao ne smatra dovoljno ozbiljnim da bi mogao da kaže za sebe da je pisac. Pitali smo ga kako se slažu pisac i politikolog i kako je to biti pisac u današnjem vremenu.
– Što bi jedan od mojih najboljih drugara rekao: „Borba je“. Politikolog bi dizao bune, često sočno opsovao (što i uradi), dok se pisac trudi da u svemu vidi barem zrno dobroga ili pozitive. Često to izgleda kao orkestar koji svira na Titaniku, iako je brod skoro potonuo. Ali u toj vezi mi, ako ništa, nikad nije dosadno. Uvijek naglašavam da je pisanje moj hobi i nešto kao nasušna potreba. Tako da odgovor na pitanje “kako je biti pisac danas” ipak ostavljam nekome ko živi isključivo od svog pisanja. Takvih je nažalost malo, ali mislim da su to rijetki srećnici.
Pisanje ga je naučilo da ne postoji nemoguće, dalo mu je mogućnost da se igra, obiđe sve predjele koji bi mu inače bili nedostižni, osmisli karaktere koje definitivno nije sretao u realnom životu. Ističe da je možda najvažnije to što je pisanje za njega odličan vid psihoterapije.
– Dušan Kovačević je jednom rekao: „Pišem, radim ono što volim, liječim se i još sam plaćen za to“. Zaista, malo li je – kazao je Mladen.
Smatra da njega kao autora u knjigama ima samo onoliko koliko je potrebno i dodaje da se trudi da ga ima što manje u čemu je, nada se, za sada i uspijevao. Interesantno je da su njegove knjige obišle mnoge kontinente zahvaljući onima koji su ih čitali.
– Knjige su "posjetile" neočekivano mnogo država i beskrajno hvala ljudima koji su na ta daleka putovanja nosili moje romane. Od Australije do Amerike. Ali moram da priznam da sam se najviše obradovao kada sam dobio fotografije sa Kube koja mi je broj jedan na listi neostvarenih želja kada su putovanja upitanju. Tu raskoš boja, duha i plesa po ulicama jedva čekam da doživim.
Za mojabanjaluka.info Mladen je otkrio da su ga nakon objavljivanja njegovog prvog romana “Trubači fajront” mnogi poredili sa Kaporom.
– Do tog trenutka nisam pročitao nijedan njegov roman. Ta poređanja postala su toliko česta da sam se zapitao o čemu se tu radi. Otišao sam i kupio tri njegova romana, počeo da čitam i naravno na prvoj rečenici svaki sat je stao. Preko noći postao je moj idol.
Dodaje da ga ne fasciniraju javne ličnosti i da mu mnogo više znače komentari ljudi koji nisu poznati.
– Ali svakako da imponuje kada ti kompliment uputi Anica Dobra, Danica Maksimović, Dejan Ćirić. Uvijek su to lijepe poruke pune podrške da ne odustajem od pisanja. Možda mi je najdraži komentar glumice Ljubinke Klarić koja mi je rekla, nakon čitanja "Marize", da bih trebao pokušati da baš tu priču napišem kao dramski tekst, jer sam uspio da napišem ljubavnu priču, a izbjegnem patetiku, što zaista i nije lako. Često mi ljudi kažu da su čitajući mogli da zamisle tačne situacije i da su mi priče skoro fizički opipljive.
Kada bi "Trubači" prerasli u film, Mladen kaže kako bi lik Hedona definitivno najbolje iznio Goran Bogdan, koji je po njegovom mišljenju najsličniji nikada prežaljenom Nebojši Glogovcu, dok u liku Lene može da zamislim Dubravku Mijatović ili našu Banjolučanku, koja je po njemu najbolja glumica ne samo u Banjoj Luci nego i šire – Nikolinu Friganović.
Za zbirku priča “Sto vječitog mladoženje” koja je svjetlost dana ugledala krajem augusta 2021. godine kaže da se ona prosto desila i sama izborila. Tiraž je “nestao” za manje od sedam dana.
– "Sto vječitog mladoženje" je zbirka priča kojoj sam se silom prilika najmanje posvetio i gotovo da je na svojim društvenim mrežama nisam ni reklamirao. I što je zanimljivo meni je donijela potpuno nove mlade čitaoce koji do tada nisu pročitali romane "Trubači fajront" i "Mariza". Mladoženja je "otišao" za manje od sedam dana, što mi je i sada nevjerovatno. Ali poslije perioda karantina i izolacija ljudima je trebalo nešto duhovito da ih podigne.
Na pitanje šta bi rekao o piscu kada bi bio u ulozi onih koji ga čitaju Mladen kroz smijeh kaže da bi se zapitao: "Na čemu je ovaj bio dok je pisao ovo?”
– Možda bih rekao: "Pa dobro, i nije tako katastrofalno loš kao što sam ja pomislio" – dodao je.
Svim našim čitaocima poručuje da je čitanje najjeftiniji bijeg od surove svakodnevnice i da može biti ljekovito. A kao omiljeni citat iz sopstvenih knjiga izdvaja:
"Ja sam M. Imam Isusove godine, prosječan posao, polovan auto, nešto malo šarma koji već lagano liči na olinjalog tinejdžera, dvije velike ljubavi i od nasljedstva u amanet od jednog đeda kurije oko koje mi se malo – malo po***e u život. Sve u svemu odličan kandidat za usrećiti neku heroinu mog još nenapisanog romana."
L. Vojvodić
