Onomad je, ima tome bogami i dobrih šest godina, osnivač šok roka i otac metala Alice Cooper ponudio 365.000 dolara onome ko godinu provede bez struje, bez interneta i bez mobilnog telefona na – Zelenkovcu! Niko se, naravno, nikada nije javio na ovaj oglas, baš kao što ni Boro Janković, i formalni i neformalni vlasnik ove ekološke zone, nikada nije ugostio Coopera u jednoj od mnogih brvnara iako je obećao da će to da uradi.
Prvi odlazak na Zelenkovac pamtim po pastiru koga sam sreo na jednom od mnogobrojnih manjačkih platoa. Čiča je napasao ogromno stado i znao sam da su priče kod njega. Pitao sam ga kako živi, koliko je napolju s ovcama, ima li djece, dokle misli tako, na koncu i kako zna šta se dešava dolje, u gradu, kad niti ima radio niti kupuje novine.
– A šta imam i da znam? Ja ti, sine, imam, evo vidiš i sam, ovih sedam stotina ovaca, ova tri psa i ovog jednog magarca. I kod mene je k’o i kod vas dolje: ovaj jedan magarac vodi sve ove ovce – odgovori čiča kao da čita iz Kočića.
Na Zelenkovcu je te godine sve bilo potaman: rakija je bila dobro hladna, a pasulj dobro vreo. Porcija pet maraka, a možeš sipati koliko ti duša ište. Nije šareni nego pritkaš, a kao da u šerpetini ima više slanine i kobasice nego pasulja. Rakija ima raznih, ali je najbolja ona koja je najskuplja: karamut. Na Zelenkovcu godinama prave i rakiju od limuna. Čuvaju je u pogolemoj tegli koja važe deset, možda i petnaest kilograma, ali nije poznato da li se neko iz tog čabra nalio.
Centralna brvnara Borinog Zelenkovca je ujedno i kafana i restoran. Tu se nalazi pogolemi šank za kojim sjede stalne mušterije. Neko pivo, neko rakiju, ali svi zajedno bistre ono što se na takvim mjestima bistri. Pored šanka je oveća peć u kojoj zimi tutnje neprosušeni panjevi. Cvrče i pomalo dime. Oko peći na desetine mačića koji pokušavaju da se što više približe toploti. Kad se vatra razgori, sklupčaju se tako da niko ne može nazrijeti gdje prestaje jedno, a gdje počinje drugo.
– Vazda je ovdje bilo mačaka. Vazda. Kako odrastu, tako odu, ali dođu novi. I budu tu pored peći dok ne porastu. Zavlače se i gore na grede i na stolice. Nema gdje ih nema. A šta ćeš. Mi volimo gdje ima da se popije, one vole gdje je toplo – veli Milan koji maltene svakog dana dođe u ovu brvnaru da dane dušom.
Pasulja, dodaje on, nema već godinama. Moguće je, kaže mi, da sam bio među posljednjima koji su se ukrcali na taj voz. Jeste, bio je odličan, ali džaba ti to sve kad niko ne naručuje. Potrošiš graha, potrošiš mesa, potrošiš i drva, a na kraju ti se sve svede na dvadeset maraka. Umjesto pasulja uvedeni su ćevapi i pljeskavice, ali te akcije na berzi Zelenkovca svakog dana padaju sve više i više. Meso je loše, najčešće podgrijano, od lepinja i hljeba se prije mogu napraviti dobre prezle, tako da je najbolje svratiti Kod Vlajka na Čađavicu pri dolasku ili u povratku.
Ipak, Zelenkovac je čisti odmor. I danju i noću. Preko dana, a još ako je taj dan zimski, recimo januarski, uokviren snijegom i minusom, Zelenkovac je poput neke bajkovite zemlje u kojoj je tišina i ogromna i ljekovita. Nema galame, nema preglasnog razgovora, nema ama baš nikakve buke. Sve je svedeno i mirno. Tihe su i lokalne prznice.
– A tako je danju. Ne može biti mahnito i danju i noću. Danju ti se svi odmaraju. Neko od posla, neko od žene, neko od de znaj čega. Ja dođem zato što me ovdje niko ne stresira. Puste me ljudi da pijem svoje piće i da pričam ili da ćutim. Ne moraš vazda ni pričati ako ti se ne priča – priča isti onaj Milan koji kaže da je iz Mrkonjića. Dobro, ne baš iz Mrkonjića, nego iz jednog sela pored ovog strmog gradića.
Ako je ljeti Zelenkovac rodno mjesto buke i muzike, onda je zimi i otac i majka mira i tišine. Ima tada u njemu nečeg terapeutskog. Nije to samo blizina četinarske šume, niti su to vode koje protiču kroz njega, nije to ni toplota koja izbija iz svih neravnomjerno raspoređenih brvnara na pogolemom komadu zemlje. Nije ništa od toga ili je sve to zajedno? Možda je najveća tajna Zelenkovca u njegovom trajanju. Avantura koja je trebala da propadne prije nego što je i počela traje, evo, gotovo dvije decenije.
Zimi oko brvnara nema nikoga. Tek ponekad Boro ili neko od njegovih kamarada ode iza kafane, odigne ceradu i izvuče nekoliko panjeva. Svi su zbijeni oko peći koja kašljuca i šišti. Za jednim niskim drvenim stolom su i dva omladinca. Došli su iz Banje Luke na, kako kažu, nepar sati da se odmore. Satrla ih radna sedmica.
– Sjednemo, popijemo kafu i rakiju, napravimo krug po šumi i nazad kući. Ubijemo jedno dva ili tri sata, ali se resetujemo. Rijetko kad ima signala, pa se i od telefona odmorimo. A uvijek ima zanimljivih ljudi, pa imaš nešto novo i drugačije čuti – priča Aleksandar.
Bio je, kaže, prošlog ljeta na nekakvom mini festivalu elektronske muzike, ali zima je, dodaje, zima. Lijepo je i ljeti, nalože se velike vatre na svojevrsnom plesnom podijumu ispred di-džej bine, ali buke i dreke ima dovoljno i u gradu.
– Banja Luka ljeti ima gotovo svaki drugi dan koncert, pa mi je muzike dovde. Više volim doći ovdje zimi. Samo da vrate pasulj. Pasulj je bio da se pred cara iznese. Ovo se sad teško može jesti. Samo ako si puno pijan i još više umoran. Ja sam za to da klepimo neku teletinu ispod sača kad se budemo vraćali – kaže Aleksandar.
Zelenkovac ostaje u snijegu i u tišini. Nema mu se šta dodati. Osim pasulja.
oslobodjenje.ba
