Mali Dragan do škole pješači kilometrima, jedino je dijete u selu kod Bosankog Grahova

Buđenje satima prije vršnjaka da bi, gotovo neprohodnim putevima, stigao u školu, udaljenu 17 kilometara – svakodnevica je sedmogodišnjeg Dragana Vladušića iz sela Tiškovac, kod Bosanskog Grahova.
U ovom, danas pustom i zaboravljenom srpskom selu na tromeđi BiH, Like i Dalmacije, Dragan je jedino dijete. Bez vršnjaka, sa kojima bi provodio vrijeme, jedino društvo su mu tri psa.
U Osnovnu školu u Bosanskom Grahovu, ove školske godine upisano je samo sedam prvačića. Većina su đaci putnici iz okolnih sela. Јedan od njih je i Dragan Vladušić iz Tiškovca. Za razliku od vršnjaka, Dragan do škole i nazad svakodnevno “prevali” 34 kilometra. On je jedini učenik iz ovog pograničnog sela do kojeg ne ide đački autobus.
Ulogu njegovog vozača, ali i anđela čuvara, preuzela je rođaka Marina. Od prvog školaskog dana, po ustaljenom rasporedu, ona ga vozi do škole, čeka da završi sa nastavom, a onda ga istim, gotovo neprohodnim putevima vraća kući.
“Put je prilično loš. Od septembra pa do danas, mi smo već tri auta rashodovali”, rekla je Draganova rođaka Marina Dobrijević.
Na dijelu puta ka Donjem Tiškovcu pojavili su se odroni, pa su Marina i Dragan, na putu do škole i nazad, svakodnevno izloženi velikoj opasnosti.
Na početku, i kraju njihovog puta – nalazi se Tiškovac. Dušu ovog, nekad lijepog i bogatog sela uz granicu sa Hrvatskom, progutale su divljina i daljina. Pusto mjesto danas nema ambulantu, apoteku ni prodavnicu. Mali Dragan ovdje živi s majkom Drenkom i ocem Јovom.
“Pošto nemamo u selu struje, mi koristimo ove solarne ploče koje smo ugradili, da bismo malo mogli, da imamo svjetlo, televizor, ali ne može mašina. Kad treba da peremo nešto u mašini moramo da palimo agregat”, istakla je Draganova majka Drenka Vladušić.
Iz izbjeglištva, Drenka i Јovo su se vratili 2004. godine. Od tada, žive od poljoprivrede i stočarstva, i trude se da sinu obezbijede koliko – toliko normalno djetinjstvo. Međutim, teško je to u selu sa samo 12 stanovnika, među kojima je Dragan jedino dijete. Škrt na riječima, ali razdraganog pogleda, ovaj dječak mašta o samo jednom – drugaru sa kojim bi se igrao.
“Igram se loptom, i najviše učim, u kući i tako. Imam tri psa. Zvou se Soko, Snupi i Lisko i sve ih volim”, naveo je Dragan Vladušić.
Vladušići, kažu, da ne namjeravaju ponovo da napuste Tiškovac. Želja za životom na vijekovnom ognjištu, jača je od svih problema.
“Svi su nas zaboravili, niko eto. Bili ste prije četiri godine, kako je bilo tada, tako je i sada”, naglasio je Drenka Vladušić.
Ova, kao i još mnoge srpske porodice, živi u nadi da će se, kada je riječ o zaboravljenim srpskim sela u ovom kraju, nešto napokon riješiti. Ako se to ne desi, izvijesno je da će Dragan biti ne samo jedini, nego i poslednji učenik iz dalekog, pograničnog Tiškovca.
RTRS
 
 

Tagovi: