Hadžihajdići više od 60 godina žive od obućarskog zanata

Bijeljinska porodica Hadžihajdić više od 60 godina, praktično kroz tri generacije, uspješno se bavi obućarskim zanatom. Uz ćurčiju Đorđa Drvenicu i sarača Nedžada Pilakovića, Hadžihajdići su zaštitni znak i svojevrstan brend stare bijeljinske čaršije kada je zanatstvo u pitanju.  

Sve je počelo, govori nam Afan Hadžihajdić, od Faika, njegovog oca, koji je davne 1957. godine završio obućarski zanat u Bijeljini i počeo da se bavi ovim poslom.

Njegovim stopama je prije 12 godina krenuo i sin Mirza, koji danas zajedno s njim radi u zanatsko-obućarskoj radnji “Šuster” u Zanatskom centru u Bijeljini, u krugu Zelene pijace.

Ističe da je radnju registrirao na svoje ime prije dvadesetak godina, kada mu je umro otac.

"Obućarskim zanatom bavim se dvadesetak godina. Od sedme godine gledao sam kako otac radi i sjedao sam za šivaću mašinu. Kad je otac vidio da me to interesuje počeo je postepeno da me uvodi u posao. Završio sam Višu PTT školu u Sarajevu i devet mjeseci uoči rata radio sam u pošti. Ali ostao sam bez posla za koji sam se školovao i morao sam se prihvatiti obućarskih mašina, iako sam bježao od toga", ističe Hadžihajdić.

Već 11 godina s njim rade zajedno

Dvije smjene

Naglašava da je tokom pet i po godina mašinski rad u obućarskoj industriji savladavao u bivšem bijeljinskom “Zenitu”.

"Sa mnom već 11 godina radi sin Mirza. Radimo, praktično, u dvije smjene. Radnja je otvorena od jutra do mraka. Nabavili smo najsavremenije mašine za popravku obuće, kakvih nema u Bijeljini. Živimo od ovog posla i od popravke ključeva", kaže Hadžihajdić.

U razgovor se uključio i njegov sin Mirza (29).

"Završio sam Srednju elektrotehničku školu, smjer mašinbravar. U međuvremenu sam se prekvalifikovao za obućara. Da je, kojim slučajem, u Bijeljini postojao obućarski zanat, to bih i upisao. Volim ovaj posao i u potpunosti me ispunjava", naglašava Mirza.

Od obućarskog zanata niko se nije obogatio, kaže Afan, ali ukoliko se ozbiljno i kvalitetno radi, može se normalno živjeti. Sitne popravke obuće koštaju od pet do dvadesetak maraka.

Malo pomoći od države 

Vrijedni bijeljinski obućari kažu da su ljudi odavno digli ruke od jeftine i nekvalitetne kineske obuće i da sada na popravku donose svoju staru obuću, koja će ih dobro poslužiti još najmanje sezonu ili dvije.

Afan kaže da od države nema bilo kakvih povlastica ili pomoći. On se, ipak, ne žali, jer vjeruje da će za dobre zanatlije posla uvijek biti dovoljno.

Avaz

Tagovi: