U Grbavcima kod Gradiške svi učenici stanu u jedan auto

U Grbavcima, nadomak Gradiške, roletne su na skoro svakoj drugoj kući spuštene, svjetla pogašena, iz dimnjaka se ne nazire dim, ali to nije slučaj u područnoj školi "Dragomir Babičić", jer nju, osim tople peći, u hladnim danima griju i četiri dječja osmijeha.

I dok Andrea Stanić, učenica trećeg razreda,  uspješno niže upitne, uzvične i izjavne rečenice, njen školski drugar Dragan Cvijić brižljivim zamasima četkice slaže nijanse plave na blok broj pet.  Čas likovnog nema samo on, nego i godinu mlađi drugovi Stevo Rašković i Dejana Jelisić, učenici četvrtog razreda.

Oni su uglas rekli da se druže, dobro se slažu, te da imaju dobru učiteljicu.

"Moje sestre su išle u ovu školu, pa su sada prešle u Turjak. Iako nas je malo, meni je u školi lijepo", kaže Dragan.

Mirjana Gligorić, učiteljica, na kombinovana odjeljenja se, kaže, navikla i snalazi se dobro, a rad sa ovom marljivom dječicom je dodatno ispunjava.

"U ovoj školi predajem već deset godina i prije je bilo više učenika, oko 20, i održavao se taj broj, ali zbog preseljenja i promjena u porodici ostali smo sa četiri učenika", kazala je Gligorićeva.

Kaže da joj je kolega koji je radio tu šezdesetih godina pričao da je tada bilo i po 40 učenika, te da je predavao svima.

Iako ih je malo, to se na njihovim radovima, predstavama i priredbama ne osjeti jer marljive ruke rade punom parom.

"Radimo kao da nas je 30. Idemo na predstave, imamo manifestacije koje svake godine obilježavamo, pa tako u oktobru imamo dane jabuka, dane hljeba i tako po kalendaru gledamo koji su praznici i trudimo se da ih ispoštujemo", kaže Gligorićeva.

Prevoz im, objašnjava, ne predstavlja problem jer cijela škola stane u jedan automobil, pa ih učiteljica redovno vodi na predstave, izlete i bioskop.

A oprobala se, kaže, četvorka i u glumi, pa su već nakon prvog nastupa prevazišli tremu i glumili kao profesionalci u Kulturnom centru u Gradišci.

Ima njihova malobrojnost i prednosti, pa su tako, priča, mnogo prisniji i srodniji, bolje se poznaju, a i lakše je da se primijeti ako neko ima neki problem.

"Znam ih kako dišu i šta tačno znaju, a šta ne, a i sa roditeljima djece se dobro poznajem jer su njihova braća i sestre išli u ovu školu prije nego su prešli u Turjak u OŠ 'Vuk Stefanović Karadžić'", pojasnila je Gligorićeva.

Andrea i Dragan su, kaže, odlični učenici, a Stevo i Dejana dobri, ali što je najbitnije, naglašava Gligorićeva, svi su pošteni, kulturni i vrijedni.

"Kontrolne slobodno mogu da ostavim na stolu, a da nikom od njih ne padne na pamet da pogleda, a kamoli da prepiše. Slobodno mogu da se oslonim na njihovo poštenje i odgovornost jer su jako pouzdani, a mnogo uče jedni od drugih i međusobno se pomažu", kaže ona.

Ova škola ima biblioteku gdje mališani uzimaju lektiru, a nedavno su, kažu, dobili i dvoranu za fizičko, kojoj su se neizmjerno radovali.

Kada bi se ova škola ugasila, bio bi to, pojašnjava, problem za roditelje jer bi đaci morali da putuju autobusom u Turjak, a linije nisu česte.

"Na svu sreću, u ovom selu ima mnogo patriota koji ne dozvoljavaju da se škola ugasi, pa nam svake godine doniraju nešto što nam je potrebno - nekad su to flomasteri, nekad pribor, strunjače, vijače za fizičko i ostale potrepštine", priča Gligorićeva.

Iako je jedini predavač u školi, ovoj učiteljici to, priznaje, ne pada teško jer sa svojim školarcima i doručkuje i provodi odmore.

I dok se ekipa "Nezavisnih" udaljavala od ove tople škole, ispunjene vrijednim radom, ruke fantastične četvorke su veselo mahale, a noge nastavila neumorno da koračaju ka novim peticama.

Mještani ovog sela, udaljenog oko 20 km od Gradiške, nadaju se da se škola neće ugasiti, jer dok ima dječje graje, ima i nade u budućnost.

Nezavisne novine

Tagovi: