Tijana Bošković: Heroina kojoj se divi svijet

Sve oko nje, baš kao što je i ona sama, apsolutno je posebno i bez dileme drugačije od uobičajenog.

Da izrečeno nije floskula s primesama preterivanja, bez pokrića, već nepobitna istina, dokaz je i to što je ona danas, sa samo 20 godina, ono što mnogi zasigurno nikada neće biti – istinska sportska zvezda i heroina s oreolom božanstva. Bar je tako, verovali ili ne, doživljavaju u mnogoljudnoj Kini, gde njen fan-klub trenutno ima članova koliko i drugi najveći grad u Srbiji stanovnika.

O Vama, Tijani Bošković, u toj zemlji svakojakih čuda, s oduševljenjem i uz izraze neverovatnog poštovanja kazuju da igrate odbojku nalik na čaroliju…

– To je stvarno istina. I sama sam bila iznenađena ovom pričom, ali je jednostavno tako. Zapravo ni sama nisam znala koliko me ljudi tamo prate i vole sve dok ove godine nismo igrali završnicu Gran prija u toj neobičnoj zemlji. Njihovi fanovi su zaista posebni. Pre i posle svake utakmice dobijali smo gomilu poklona, a tamošnja strast prema odbojci je fascinantna. Posle ovog što se dogodilo u Kini, priznala sam i sebi i drugima da nijedan uspeh ne bih postigla da ne volim ovo što radim i da nisam maksimalno posvećena onome u čemu uistinu uživam. U Kini su to očigledno prepoznali.

Da li samo u Kini? Već treću sezonu nosite dres Ezečibašija iz Istanbula, i Turci Vas takođe obožavaju. Novinari u gradu na Bosforu Vašu igru izjednačavaju sa savršenstvom.

– Turska liga je ubedljivo najjača liga, ne samo u Evropi već i na svetu. Ljudi s neskrivenom radošću prate odbojku. Ne samo utakmice nacionalne lige već i reprezentaciju. Radujem se što je mnogo onih koji u Turskoj gledaju moje utakmice i koji me od srca podržavaju.

Na drugoj strani, više nego pouzdani izvori saopštavaju da ste danas za saigračice u srpskoj reprezentaciji isto što i crveno slovo u kalendaru.

– Sve to što govorite je nešto što sam i sama čula. Ne znam kako sve da komentarišem, ali to je nešto kao istina koja normalnom čoveku mora da prija. I ja to ne krijem. Uostalom, odbojka je nešto što mi omogućava da budem bolji čovek, da naučim kako da se borim, odnosno da i u pobedi i u porazu budem velika.

A da ste gromada, ne samo sportska već i ljudska, dokaza je bezobroj. Može li se Vaša sportska veličina meriti brojem osvojenih medalja?

– Može, naravno. Sve je počelo još u osnovnoj školi, u mojoj Bileći. Prve sam osvojila na školskim takmičenjima, zatim sam kolekciju uvećala kao pionirka i kadetkinja u dresu OK Hercegovac. Sve te medalje, a bilo ih je zaista mnogo,danas su za mene nešto posebno. Neverovatno su mi drage i u policama sećanja zauzimaju posebno mesto. Po preseljenju u Beograd obukla sam dres OK Partizan Vizura i za četiri godine radovala sam se osvajanju nekoliko titula prvaka Srbije, trijumfima u Super kupu i Kupu Srbije…

I u reprezentaciji Srbije, za koju ste hteli i srcem i telom da igrate, uglavnom znate samo za uspehe. Srpski nacionalni dres prvi put ste obukli 2013.

– Od tada do danas osvojila sam srebro na Eurofu, zatim zlato na Juniorskom prvenstvu Evrope, odnosno srebro kao seniorka na Svetskom kupu, bronzu na EŠ, srebro na OI u Riju, onda i bronzu na svetskom Gran priju i konačno zlato na nedavno završenom seniorskom šampionatu Starog kontinenta u Bakuu.

Baku i šampionat Starog kontinenta 2017. pamtićete i po drugim lepim i potpuno zasluženim priznanjima. Sa 29 poena u finalu protiv Holanđanki, što je bila tačka na Vaš azerbejdžanski odbojkaški krasnopis, stigli ste sa Srbijom do šampionskog trona, drugog u istoriji ove zemlje od osamostaljenja. Nagrada?

– Usledilo je zaista vredno priznanje, na koje sam ponosna. Proglašena sam za najkorisniju odbojkašicu (MVP) EŠ 2017.

Imate, kad su trofeji u pitanju, gotovo sve. Mnogo više nego što bi neki ljudi ostvarili i za dva života. Ili se bar tako čini. Da li je nebo Vaša granica i o čemu još sanjate kad je odbojka u pitanju?

– Priznajem da sam sa svojih 20 godina zaista ostvarila dosta toga na sportskom polju. Ali „mnogo” je relativan pojam. Nadam se da ono pravo tek dolazi. Verujem da je još dosta takmičenja i izazova koji me očekuju. Konkretno, još uvek nemam medalju sa Svetskog prvenstva i ne krijem želju da i nju osvojim. Tu su i takmičenja s klubom, pre svega Liga šampiona, koja je za svakoga pa i za mene veliki sportski izazov.

Rođeni ste na praznik – 8. marta 1997. u prelepom Trebinju. Odrasli ste u Bileći, u porodici sa bezbroj vrlina. Otac Ljupko je radio kao vojno lice, majka Vesna takođe, starija sestra Dajana danas igra odbojku u Poljskoj, a brat Vuk, najmlađi od troje dece u porodici Bošković, košarkaš je Igokee.

– Do 2011. smo svi bili zajedno, a onda smo se sestra i ja preselile u Beograd. Ove godine je i brat otišao za Banjaluku, tako da su mama i tata sada sami. Verujem da im nije lako bez nas, ali opet sve je to, kako kažu, za naše dobro. Lepo je sve ovo raditi kada znate da vas vaši najbliži podržavaju i bodre. Radujemo se svakom zajedničkom susretu i okupljanju. Ima u tome neke posebne lepote, pozitivnog haosa i gužve, sreće zbog srećnog detinjstva u srećnoj porodici.

Otac je Hercegovac, majka takođe. Za Hercegovce kažu da su ponosan narod, častan i pošten jednako prema drugima koliko i prema sebi?

– Svi kažu da smo posebni, gostoprimljivi i ljubazni, iskreni i otvoreni. Svaki put kad odem u Hercegovinu, jako sam srećna. Tamo ljudi moj uspeh doživljavaju kao svoj i raduju se i slave ga isto kao ja. Jeste, jako sam nostalgična i svaki put rado idem u Bileću jer znam da ću uvek biti lepo dočekana i da ću biti okružena pozitivnim ljudima i iskrenom ljubaznošću. Priznajem i da svaki put jedva čekam da probam ajvar baba Olge, domaći hleb baba Ljubice i najbolje proizvode iz meni omiljene mlekare „Pađeni”.

Na legendarnom balkonu Skupštine Beograda, posle trijumfa u Azerbejdžanu, učinili ste neobičan gest.

– S neskrivenom radošću nosila sam zastavu Srbije na kojoj je pisalo Bileća. Bilo je to moje još jedno veliko hvala gradu u kojem sam odrasla, mojoj Bileći.

Porodica je od pamtiveka najveće bogatstvo svakoga od nas. Kako to izgleda kad je hercegovačka familija na okupu i kako je to izgledalo na žurki u Zemunu o kojoj se šire razne priče?

– Posle osvojene medalje prošle godine na OI u Riju, moj striko Zuko je napravio porodično okupljanje uz roštilj. Red je, rekoše tad, da se osvajanje medalje proslavi. Svi su bili na okupu: tata i mama, brat, striko i strina, ujak i ujna, rođaci i rodice, tetak i tetka, najbliži prijatelji… Svi osim sestre Dajane, koja je tada bila u Americi na koledžu. Bio je to predivan, nezaboravan dan pun ljubavi i sreće. Zato moram da kažem i ovo: podrška porodice za mene je nešto najvažnije i nešto bez čega ne bih mogla da budem ono što jesam.

Vi ste omiljeni u porodici, ali otkuda priča da ste i „mali izrod”?

– Jesam. Svi osim mene navijaju za Crvenu zvezdu. Tata kaže da me je tetka kupila čokoladama i poklonima još dok sam bila mala pa da zbog toga navijam za Partizan. A ja kažem da ne znam zašto baš Partizan. Jednostavno, tako je od malih nogu, i dok sam bila u Beogradu, priznajem, redovno sam pratila košarkaške utakmice crno-belih.

Kao osnovac odlučili ste da trenirate karate, a onda se pojavio Zoran Vidaković.

– Prvi sport koji sam trenirala zaista je bio karate. Uskoro sam shvatila da ovako džigljava nemam neku perspektivu u izvođenju kata i borbi, pa sam odlučila da pređem na odbojku, koja je pored karatea bila jedini sport koji su trenirale devojčice u Bileći. Prvo sam trenirala s mlađim uzrastima, ali ubrzo nakon toga tadašnji trener prvog tima Zoran Vidaković, s kojim se i danas često viđam i čujem, prebacio me je u seniorsku ekipu, gde sam nastavila da treniram. Jedini problem je bio taj što nisam mogla da zaigram za seniorsku ekipu jer nisam imala 14 godina. I danas se s neskrivenom radošću setim koliko sam patila što dani sporo prolaze i koliko sam bila srećna kad sam odigrala prvu utakmicu u seniorskom dresu.

Ono što je snimio Zoran Vidaković zapazili su i Turci na juniorskoj Balkanijadi u Banjaluci. Istina, u isto vreme tata Ljupko je jednog skauta beogradske Crvene zvezde molio da njegov tim pojačaju dva vanserijska talenta, ćerke Dajana i Tijana. Odgovor je bio da oni takvih u Beogradu imaju na desetine…

– Turci su posle toga bili više nego uporni. Pogotovo prvi čovek Galatasaraja. Ja sam tad imala 13 godina i, iskreno, ne sećam se baš svih detalja. Znam samo da smo dobili poziv od Galatasaraja da budemo njihovi gosti i da sestra i ja treniramo par dana u Istanbulu. Ljudima iz Turske se svidelo kako Dajana i ja treniramo i nudili su nam njihov pasoš i još dosta toga da pređemo i igramo za Tursku, što mi, naravno, nismo prihvatili.

Turci uistinu nisu žalili pare za Vaše dovođenje, podsećali su Vašeg oca i menadžera kakvu je karijeru u Turskoj napravio Mirsad Jahović, takođe sportista (košarkaš) sa ovih prostora, koji se pod turskim imenom Turkčan i te kako proslavio. Na kraju je ceh, kraćom suspenzijom, platila naša reprezentativka Vesna Čitaković, koja je u to vreme nosila dres turske ekipe?

– Vesna je samo pokušala da im objasni da mi dolazimo iz Republike Srpske i da smo Srpkinje te da je sasvim normalno što ne želimo da prihvatimo ono što su nudili. Ali oni izgleda nisu mogli to da razumeju.

Na Balkanijadi u Banjaluci tražili ste da se fotografišete sa reprezentativkom Srbije Stefanom Veljković. To je bio nagoveštaj novog životnog puta?

– Bila sam tada beskrajno srećna. Sećanja na tu Balkanijadu 2010. godine još su sveža. Prišla sam Stefani i pitala je da se slikamo. Danas, sedam godina kasnije, zajedno smo se popele na krov Evrope. Neverovatno je koliko su se neke stvari brzo izdešavale.

Vaš munjevit uspon predvidela je još jedna reprezentativka Srbije. Reč je o Vesni Čitaković, koja Vas je videla kao 14-godišnjakinju na delu i ushićeno pričala o devojčici „kojoj lopta ne pada”. Potom se, vrlo brzo, dogodio i prvi blistavi trenutak koji je bio najava neverovatne karijere. Na Prvenstvu Evrope za juniore, večito druga Srbija je konačno postala prva. Da li je tačna priča da ste u petom, odlučujućem setu tražili da sve lopte idu na Vas?

– Do 2014. godine, Srbija nije imala zlatnu medalju s Juniorskog prvenstva Evrope. Silno sam želela da sa svojom generacijom ispišem istoriju naše odbojke. Imale smo, dakle, silan motiv, a osvajanjem zlata ispunile smo i našu veliku želju.

Poznavaoci tvrde da je početak Vašeg sportskog puta identičan onom koji je imao legendarni srpski as Ivan Miljković. Vi ste, kao i on, na samom početku karijere pojavom najavili i talentom zapanjili mnogo trofejnije i iskusnije igrače širom sveta.

– Tačno je da me dosta njih poredi sa Ivanom Miljkovićem. Tačno je i da mi to zaista prija. Čak mi je i sam Ivan posle finala u Bakuu prišao i rekao da ga svojom igrom podsećam na nekoga, a ja se, evo, i dalje pitam na koga je mislio.

Postoji i priča da ste uoči odlaska na OI u Riju glasno pitali sve oko sebe šta misle ko će, osim Srbije, još osvojiti medalju.

– To je tačno. Od samog početka reprezentativne godine sam verovala da će Srbija uzeti medalju na Olimpijskim igrama. Naravno da sam znala da nismo bili jedan od favorita za osvajanje medalje, ali ja sam jednostavno imala neki dobar osećaj, koji me nije prevario.

Još se pamti Vaš servis iz polufinala protiv SAD-a, odnosno skok-servis koji sebi na 14. poenu u petom setu ne bi priuštili ni mnogo iskusniji odbojkaši. Servirali ste i Srbija se plasirala u finale…

– Imala sam tu sreću da serviram na rezultatu 2:2 i 14:13 za nas. Dobro se sećam tog trenutka i meč lopte. Otišla sam na servis i rekla sebi da ću odservirati najbolje što mogu. Nisam mislila ni na poen ni na grešku, već samo na to da servis bude dobar. Amerikanke su imale dobar prijem, upasivili smo napad njihovog korektora i posle Majinog (Ognjenović) dizanja i mog napada po paraleli, otišle smo u finale Olimpijskih igara. Bio je to poen koji nikada neću zaboraviti.

Čovek koji ima beskrajno poverenje u Vas je i srpski selektor Zoran Terzić?

– Već četiri godine sam u seniorskoj reprezentaciji Srbije. S velikom zahvalnošću konstatujem da sam srećna što imam priliku da radim s jednim od najboljih trenera današnjice. Trudim se da svaki savet Zorana Terzića i informaciju usvojim na pravi način. Drago mi je što do sada nisam imala nijedan problem s njim, a nadam se da će tako i ostati.

Tijana voli odbojku, muziku, Španski jezik

– Obožavam „Lexington band”, njihove pesme mi prijaju bez obzira na raspoloženje. Bila sam i na nekoliko njihovih koncerata i planiram da odem opet čim budem imala prilike.

Obaveza je mnogo, ali i dalje sve radite uz osmeh. Mnoge Vaše vršnjakinje letovale su i odmarale se, a Vi?

– I ja sam bila na moru. Čitavih 10 dana. Bilo je to prvo letovanje posle dužeg vremena i, priznajem, uživala sam. Sve se događalo posle kvalifikacija za Svetsko prvenstvo krajem maja.

Ima li još nešto što volite a da to mnogi ne znaju?

– Obožavam španski jezik i sigurna sam da ću ga naučiti. Turski takođe želim da naučim jer već treću godinu u kontinuitetu igram u Turskoj. Uskoro nameravam i da uzmem profesora turskog jezika kako bih sve i ubrzala. Saigračice iz Turske se često iznenade kako znam dosta reči njihovog jezika i zapanje se kada im kažem da i mi koristimo iste izraze za pojedine pojmove.

Istanbul je veliki i lep grad, kako Vama izgleda?

– Istanbul je jedan od najlepših gradova koje sam imala priliku da vidim. Iako u tom gradu živim više od dve godine, priznajem da mnogo toga od onoga što ga čini veličanstvenim megapolisom još nisam videla. Ali videću zasigurno. Shvatila sam i da dosta sličnosti postoji između srpske i turske kulture, kao i da je velika sličnost u gastronomiji. Ja volim tursku kuhinju, a sada znam i zašto.

Uspjesi ju nisu promjenili, ostala je ona ista

– Moji najbliži znaju kakva sam, i to mi je najvažnije. A oni koji me ne poznaju, volela bih da (sa)znaju da sam ista ona kakva sam bila kao mala. Sada sam samo malo starija i malo ozbiljnija.

Ima li nešto što Vas nervira?

– Dosta toga može da me iznervira, ali najviše nerviram samu sebe. Trudim se da učim na sopstvenim greškama i da izvlačim najbolje iz toga. Može da me rasplače i najmanja sitnica ili glupost. Valjda zato što sam jako emotivna osoba. Sreća pa su te suze uglavnom radosnice. Najsrećnija sam kad vidim da su i ljudi oko mene srećni. Naravno, najviše volim svoju porodicu i par prijatelja koje gledam kao porodicu i koje ću voleti do kraja života.

Kako sebe vidite u budućnosti, šta planirate, onako hercegovački mudro?

– Upisala sam fakultet za menadžment, ali trenutno ne razmišljam mnogo o tome šta ću raditi kad prestanem da se bavim odbojkom. Moj odbojkaški put je tek počeo i nadam se da će trajati još dugo.

PIŠE: Zoran Šećerovi, ekspress.net

Tagovi: