Žene žrtve: Vezivali su nam kosu za tenkove, pa nas vukli

Žene, žrtve rata iz Republike Srpske, vezivane su kosom za tenkove i vučene po putu, zabadani su im ekseri po tijelu i ostavljane su da vise na drvenim ogradama...

Jedna od žena koje su preživele torturu i silovanje je i Slobodanka Mladić, rođaka generala optuženog za ratne zločine Ratka Mladića.

„Zarobljena sam u Sarajevu 18. maja 1992, sa svojim mlađim sinom, koji je tada imao 15 godina. Maltretirali su nas svakog dana. Bili smo zatvoreni, spavali smo na golom betonu, tučeni, ponižavani i ubijani od batina. Žene su izvodili kako su htjeli i silovali ih. Oslobođeni smo tek sljedeće godine, 19. maja. Za vrijeme rata moj stariji sin je poginuo, a mlađi, koji je sa mnom bio mučen i zarobljen, nikad nije mogao da preboli traume, ubio se sa 34 godine“, priča nesrećna Slobodanka Mladić.

Njen mučitelj je dobio kaznu zatvora, ali traumu koju je nanio nevinim žrtvama, nijedna kazna ne može da izbriše.

Da zločinci nisu imali saosjećanje, potvrđuje i Božica Živković-Rajilić, koja je mučena u Srebreniku 322 dana.

„Silovali bi i djevojčice od devet godina i starice od sto. Žene su bježale od zlotvora dok su im crijeva ispadala iz stomaka. Silovane su, prebijane, mučene... Pečene su na rešou“, priča Božica Živković Rajilić, osnivač Udruženja silovanih žena i žena žrtava rata u Republici Srpskoj, koja je juče sa još tri predstavnice doputovala u Beograd, gdje su poslije 25 godina otvorile dušu.

Ona se danas, kao predjsednica Udruženja, zalaže da se usvoji zakon o zaštiti žrtava ratne torture.

„Veoma nam je važno da se usvoji zakon jer bismo tako imale zvaničan status ratnih žrtava, invalidnost i mogle bismo da imamo određena novčana primanja. Jako smo razočarane u sudstvo, jer važe dvojaki aršini. Mučitelji Srba nisu procesuirani, a Srbi koji su činili nedjela, dobili su najveće kazne. Nikoga ne branim, samo tražim podjednaka prava i kazne“, rekla je Živković Rajilić, po zanimanju profesorka istorije.

Ona je ocijenila da je i medijska slika nepravedna prema Srpkinjama, žrtvama rata.

Istakla je da su u filmu „U zemlji krvi i meda“ koji je režirala Anđelina Džoli, Srbi prikazani kao jedini zločinci i da nisu sagledane sve žrtve rata.

Svoje strašne sudbine podijelile su i Nadežda Janković, koja je zlostavljana u Bravicama, i Nusreta Mujkić, mučena u Brodu.

Samoubistva česta

Nesrećne žene koje su preživjele mučenja često, zbog velike traume, ne uspiju da nastave dalje sa životom.

„Nama su raznijeli organizam i dušu. Mnoge žene su digle ruku na sebe jer nikad nisu mogle da prevaziđu stravične posljedice. S nekima od njih smo se družile, pokušavale smo da im pomognemo, da ih zaštitimo, ali traume od monstruoznih zločina su bile jače i natjerale su ih da sebi oduzmu život“, kaže Božica Živković Rajilić.

(Kurir.rs)

Tagovi: