Gradiška: Baka ručnim radovima ne bi postidjela ni cara ni kralja

Na izložbama ponjava, tkanica, heklanih korpi, peškira i ćilima u Lijevče polju, posebno su zapaženi ručni radovi Vaje Marković iz Laminaca.

Ova starica, porijeklom iz Ribnika koja se u lijevčansku ravnicu udala prije pet i po decenija, donijela je tovar ručnih radova. Ona ih i sada brižno čuva.

Njeno djevojačko ruho je ovdašnjim djevojkama i mladim ženama, u to vrijeme poslužilo kao mustra ili kalup. Vaja, krepka i vrijedna penzionerka još uvijek ne posustaje.

- Od majke Stane sam još u detinjstvu, naučila mnoge poslove. U to vrijeme, pored lapme petrolejke ili vatre na ognjištu, žene su plele, vezle, tkale, a muškarci pjevali, prepričavali svakojake dogodovštine iz rata, iz njemačkog zarobljeništva, čitali junačke pjesme – opisuje Vaja, vrijedna članica laminačkog Aktiva žena „Breza“ kojim rukovodi njena snaha Tanja.

- Bez Vaje ništa ne može da prođe u Lamincima. Ponekad se požali da joj je teško, da je bole noge ali čim se najave kakve opštenarodne svetkovine, posebno zborovi i pripredbe, tada prestaju sve njene boljke – opisuje Tanja svoju svekrvu, na šta ni Vaja ne ostaje dužna.

- Tanja i moj sin Dragan mene podržavaju. Jeste da ponekad, onako u šali, kažu zar ti nije dosta igle i pletiva, ali to mene održava. Često svoje ručne radove ispletene od vune, kada sam imala manje od dvadeset godina, pokazujem i na kućnom pragu. Uvijek ih poneko traži da vidi, da uslika – priča Vaja Marković sjećajući se davnih vremena, kada su se od vune plele čarape, od lana tkale košulje, majice, plahte...

- To su bili dugi procesi. Posle šišanja ovaca kojih u Ribniku i sada ima na stotine, vunu smo prali, češljali, nosili na bojenje u Mrkonjić Grad ili u Banjaluku, potom preli pa tek onda je pletenje dolazilo na red. To je dugo trajalo, ali nismo imali drugoga izbora. Cure se u to vrijeme, nisu mogle udati bez ruha - opisuje Vaja Marković davnašnje poslove u seoskim domaćinstvima i svadbene običaje.

- Vajine priče su nevjerovatne, ko ih sluša čini mu se da je to bajka ili da je sve usanjala. Ona je uporna i ne predaje se, ne posustaje, spremna da satima priča o tome kako je bilo nekada, nakon Drugog svetskog rata. Kada opisuje sadnju konoplje, obavezno je upozorim da to preskoči, jer u dvorište, onako usputno, često bane policijska patrola. Naravno, našalim se ali se ona odmah uzjoguni pa tjera po svome – šaljivo svoju majku opisuje Dragan Marković.

U takvim situacijama, kada se pomene konoplja, Vaja po navici ima potrebu za dodatnim komentarima i objašnjenjima.

- Bez konoplje se u selu nije moglo, ne znam kome to smeta. Sijali smo po cijelo polje. Kada se duge stabljike osuše, stavljali smo ih u vodu da se otkisele i omekšaju. Imali smo natre ili stupe, na kojima smo konoplju nabijali, a takozvani pozder je letio na sve strane, dok smo vlaknasti dio izvlačili i od toga tkali gaće, košulje, prostirke punjene slamom ili peruškom od kukuruza. Jeste da je to bilo grubo, grebalo po telu i licu ali nismo imali drugoga materijala – odlučna je Vaja detaljno opisujući svoje djetinjstvo i djevovanje, sirotinjski život i poratno vrijeme u ribničkom kraju.

Mogla bi ona, veli, dugo pričati i o opancima od kravlje kože, takozvanim oputnjacima ili o drvenim klompama ali ne vjeruje da može pronaći slušaoce za takve priče u svome okruženju.

Zato je ipak najviše usmjerena na ručne radove, zbog kojih se, kaže, nebi postidjela ni cara ni kralja niti bilo kojeg drugog vladara.

Natra u miraz

Kada sam došla u Lijevče, donijela sam u miraz natru za tkanje i gomilu rezane krpe. To je bilo vrednije nego sadašnja skupa kola ili neki bogati darovi koji se donose na svadbe, uvjerena je Vaja.

- Naučila sam tkati čim sam prohodala. Bilo nas je desetoro braće i sestara, svako je morao raditi da bi opstao. Nije tu bilo milosti, život nas je žibao kao one oluje u Americi, kada se drvo povija, a samo sa najboljim korenjem opstaju. Znam i sada na peškirima iscrtati prava umjetnička dela, to se zvalo rišanje, posle čega se veze – veli Vaja pokušavajući približiti davno prohujalo vrijeme koje za sada živi samo u priči.

(Blic)

Tagovi: