Kad zatvorite oči ili sjedite u mračnoj prostoriji, čega se počnete plašiti!?

Da li se bojite Babaroge koja čeka da vas ščepa ispod kreveta ili duhova?

Mene nije baš lako uplašiti – onako generalno, moram baš da se uživim da počnem da se bojim.

Ali bojim se nekih stvari na koje ne mogu baš da utičem.

Kada ste introvert, posmatrate i osluškujete i analizirate, počnete da stvarate svoju analitiku stvarnosti.

Sjednem danas u gradski autobus. Na trećoj stanici, nakon što je vozač pokrenuo autobus kada su svi putnici ušli, taman kad je dodao gas i autobus uzeo zamah, puče nešto o šoferšajbnu i to taman na uglu koji graniči sa prozorom koji je šoferu s njegove lijeve strane. Prozor je otvoren. Čini mi se da je u pitanju ogromna jabuka. Jabuka je letjela velikom brzinom i smrskala se, klizila niz staklo i sok se slijevao niz autobus, sve do asfalta.

Dijete je iza živice gađalo vozača. Vozača koji je odgovoran za saobraćaj, koji vozi pun autobus osoba svih uzrasta. Doslovno svih uzrasta.

Mi smo produžili dalje.

Ja sam se zapitala kako da vaspitam svoje dijete, kad mi koji stvaramo nove generacije nismo normalni.

Meni je došlo da izađem iz autobusa i to dijete, koje ide vjerovatno u Osnovnu školu ili će uskoro preći u prvi srednje.. to nešto nevaspitano što se „igra“ baš tako kako se igra... hm, bar propisno izdevetam.

A on sasvim samouvjeren gađa vozača! Čemu se možda njegovi staratelji smiju.

Da li je ovo smiješno drugima? Vama?

Meni stvarno nije. Uvijek sam marila za druge i teško mi je da posmislim da neko dijete ima iza sebe armiju zaljubljenika koji su mu roditelji, baka, djed, stric, sestra i kojima je možda to smiješno.

Mislim da je to žalosno.

Nisam baš toliko stara, ali znam da mi je samo u mikrokosmosu neke moje galaksije takva ideja i pala na um, moji bi to prepoznali i vjerovatno bih bila propisno kažnjena.

Svašta djeci pada na um! Dakako! Ali, tu su oni koji vaspitavaju i obrazuju djecu da malo razmisle – da li vaspitavamo bagru koja će u totalnoj anarhiji ubijati, napadati, mučiti – bilo koje živo biće.

Da li je u redu da u igraonici za djecu, djeca hvataju i dave druge i da roditeljima to biva zanimljivo? Da li je u redu da se grizu do nanošenja teških tjelesnih poveda? Da li je u redu da dijete vidi mačku iza živice i gađa je kamenjem u oko? Da li je u redu da se sakate životinje?

Faze! Preživljavanje! Imitacija?

Svoje dijete tome ne učim. On ima svijest da je nešto živo i da osjeća. On voli.

Sad bih plakala od sreće što je on tome naučen, i što se ne boji ljudi i životinja, ali me je strah za njega – jer takvi u ovom ludilu moraju biti autsajderi, jer zaboga, anarhija je zakon!

Jer učitelj nije u pravu što ocjenjuje neznanje. Jer šef nije u pravu što je nezadovoljan neradom, jer čovjek nije u pravu što se miče i trudi da radi i egzistira.

Empatija

Mislim, dakle, postojim! Mislim i volim!

Molim vas da razmislite da li mislite, da li vam je stalo!

PIŠE: Marija Šobot - Babić