Kako sam se pokvarila

Sjedim iza naslonjača stare fotelje, oslonjena leđima o isti, ćutim, krijem se i razmišljam.

Čujem kako dijete broji: 1, 2, 5, 6 …10, ko se nije skrio, magarac bio!

Onda dotrči moja mačka i otkrije mi poziciju.

Djevojčica se zaceni od smijeha jer me je otkrila.

Moj sin trčkara za njima dvjema i smije se i sam situaciji. Za ostale je djevojčica nevidljiva.

On ljubi mačku. Mene neće da ljubi. Ponekad samo. Ja se podrazumijevam. Svi ostali se ne podrazumijevaju.

Ovo dijete što broji, to sam ja… moja mladost. Neiskvarenost. Ona iza fotelje, to sam ja u sadašnjosti – pokvarena ploča.

Razmišljam o tome šta se desilo sa mnom?! Gdje sam se izgubila? Da li je ta žena prava ja?

Razmišljam o koječemu ali eto, najviše o tome šta me je pokvarilo.

Prije nekih desetak godina, uz hirovitost mladosti i drugih elemenata koji krase mladost, ja sam u moru svakakvih ljudi bila vrlo pozitivna i raspoložena, vjerovala ljudima, možda ne previše ali i više nego dovoljno.

Vjerovala u prijateljstva i u iskrenost, u zalaganje, u vrijednosti u sve osim u pravu ljubav.

Moja mama se podrazumijevala, svi ostali nisu.

Za ostale se ruka u vatru stavljala.

Onda su došle nevolje.

Imate ljude koji se lako nose sa nevoljama i ljude koji to ne umiju.  

Loše životne okolnosti, gubitak posla, stanarina, rodbina koja voli da zabada nosu u tvoje stvari iako svoje ne znaju da poslože, kvaziprijatelji i prijatelji. Svega imaš oko sebe i imaš mogućnost da biraš. Izabereš pogrešnog partnera za ljubav, udariš glavom o zid.

Vjeruješ da je baš ona kojoj u stvari samo tad trebaš zbog ko zna čega, najbolja prijateljica. Nije ni blizu toga, ali hej, smijala se tvojim izjavama iz sveg glasa i grlila te, a onda je samo nestala. Bog zna zašto. Kladim se da ni ona ne zna.

Kolega te je pozvao da ti ponudi posao i radiš bukvalno nizašta, ali on misli da ti njemu duguješ život, a ti onu stanarinu jedva pokriješ. On tada više voli svoje lažne sjajne kolege od tebe koja radi posao, za onu jadnu platu jer moraš.

Prijatelji, oni pravi, oni ćute po strani i ništa ne kažu, da te ne povrijede, da ti ne spočitavaju, da te ne ugroze, da ti pomognu ili ne znaju drugačije, ali te podržavaju kako mogu.

Onda dođe moja mama i kaže da ja mogu više i da mi to ne treba u životu. Da niko ne zaslužuje da se tretira kao đubre. Gruba je. Bila je nekad nježna, ćutala je i mazila me. Ćutala, trpila i gutala.

Sada je uglavnom surovo gruba. Kada je loše, malo ko je uz tebe zaista. S tim se malo ko zna nositi.

Ja sam radila po svome, udaljila se djelimično svjesno, djelimično nenamjerno od svih koji su mi sijali u mraku. Znam da su to svjetla izloga, a ja para za kupovinu u tom butiku nemam.

Izađem iza fotelje, poljubim svog sina i  poljubim mačku. Ljubim i drugu mačku. Znam da svi misle da sam luda, ali moje dijete zna šta je ljubav.

Ljubav se ne podrazumijeva. Bliska je i uči se. Unutra je i njeguje se odmalena.

         PIŠE: Marija Šobot-Babić

Tagovi: