Kada se govori o uzgoju koza, mnogi zamisle pitoreskni prizor livada i brda po kojima pasu ove životinje. U Jelićkoj, selu između Prijedora i Banjaluke, livada i brda ne nedostaje, ali nećete vidjeti mnogo koza. A ima ih.

Naime, u ovom selu, već duže od jedne godine, radi farma koza “Nana Kaas”, koja u dobroj mjeri odstupa od ustaljene predodžbe stočarstva. Radi se o farmi novog vremena i metodu uzgoja koza koja ovim životinjama pruža, slobodno se može reći, hotelski komfor. Vlasnica farme je Dajana Lemić, dvadesetšestogodišnja djevojka koja je odrasla i školovala se u Belgiji. Tamo se i rodila ljubav prema ovim životinjama.

– Nakon završetka škole, otišla sam da radim na jednu farmu u Belgiji. Vlasnika farme upoznala sam na pijaci na kojoj je imao štand sa svojim proizvodima. Tu smo započeli razgovor i pitala sam ga da li bih mogla da radim kod njega. Na farmi mi se odmah svidjelo – kaže Dajana.

Znanje o proizvodnji sira i drugih mliječnih proizvoda ovoj vrijednoj djevojci prenijela je supruga belgijskog farmera. Dajanina desna ruka, kako u osnivanju farme, tako i u sadašnjem radu, jeste njezin rođak Dario Lemić. Njih dvoje korijene vuku upravo iz Jelićke, pa je to razlog zašto je ovo selo odabrano kao mjesto na kojem će se roditi farma koza. Kako kaže ovaj dvadesetosmogodišnji Banjalučanin, po zanimanju diplomirani ekonomista, nikad nije ni razmišljao o tome da bi se mogao baviti poljoprivredom u rodnom selu svoga oca.

– Kada je Dajana došla sa idejom o farmi koza, bilo je potrebno vremena da se o svemu razmisli, jer se nikad nisam zamišljao u tako nečemu. Shvatio sam da volim životinje, prepoznao sam potencijal u tome, a tu je i činjenica da u svom selu proizvodiš hranu koja je u potpunosti zdrava – navodi Dario.

HOTELSKI KOMFOR ZA KOZE 

Dok su štala i prostorije za proizvodnju sira bile u izgradnji, Dajana i Dario su boravili u Belgiji, gdje su dodatno učili o cijelom proizvodnom procesu. Tu se stvorio jedan prijatan odnos mentora i učenika.

– U svakom trenutku mogu da im se javim, kad god mi treba neki savjet, na primjer, ukoliko se neka od koza razboli, oni su tu da pomognu – kaže mlada farmerka iz Jelićke i dodaje da ova porodica na njih gleda kao ne nekog ko će nastaviti ovaj posao. – Njima je drago što se neko mlad bavi time što oni rade preko 30 godina. Njihova djeca, možda, neće nastaviti sa tim poslom i ko zna kojim putem će krenuti. Zato nije bilo problema da dođemo kod njih da nam prenesu znanje – dodao je Dario.

No, iskustvo koje su stekli u godinu i po dana, koliko je farma aktivna, ne može se naučiti. Sistem uzgoja koza koji su donijeli iz Belgije podrazumijeva da koza u svakom pogledu mora imati najbolje uslove: od hrane, vode, muže, pa i temperature.

– Mi hoćemo da koze imaju optimalne uslove. Ne puštamo ih napolje kad je hladn, jer im opada količina mlijeka, ali ni u ljetnom periodu. One napolje izažu samo u proljeće i jesen, kad su temperature između 15 i 20 stepeni. Kad su u štali tokom ljeta, imaju ventilatore koji ih hlade, a zimi imaju grijanje. Gledamo da njima bude najbolje – poručila je Dajana.

Naravno, tu je i rad, a u ovom poslu može se zaboraviti na klasično radno vrijeme. Jutarnja muža u sedam časova, večernja u šest, ali i između toga uvijek se nađe nekakvih obaveza oko životinja. Sir se, zasad, pravi svaki drugi dan, u zavisnosti od količine mlijeka.

– To sve radimo nas dvoje i imamo kontrolu nad hranjenjem, nad mužom i svim procesima. Kad imaš to i kad se radi sa ljubavlju, sve mora da uspije i da se postigne željeni kvalitet. Ljubavi mora biti, jer nije ovo klasičan posao. Radno vrijeme ne postoji. Ukoliko na video-nadzoru u štali vidimo da se dešava nešto poput jarenja, naše je da se obučemo i pravac štala – pojašnjava Dario. Dodaje da, kada se prema kozi odnosiš fino, ona to uzvraća velikom količinom dobrog mlijeka.

NAGRADE I POHVALE OD SAMOG POČETKA 

Tvrdi, mladi, svježi sir, surutka i jogurt, to su proizvodi koji trenutno nose etiketu “Nana Kaas”. Na policama prodavnica se mogu naći surutka i jogurt, dok sir prodaju restoranima u Banjoj Luci i Sarajevu.

U budućnosti postoji i mogućnost proizvodnje sladoleda, jer je Dajana u Italiji završila kurs proizvodnje ove poslastice. Prva godina proizvodnje sira donijela je i prve pozive na sajmove hrane. Tako su se Dajana, Dario i njihovi sirevi u oktobru ove godine našli u Beogradu, na “Balkan Cheese Festivalu”, manifestaciji na kojoj se mogu vidjeti autohtoni sirevi ovog dijela Evrope. Kako kažu, nisu imali reklamnog materijala i sličnih stvari na štandovima. Međutim, bilo je tu ono najvažnije: sir izuzetnog kvaliteta.

– Sve je bilo nekako brzo. Nismo znali kako ovakvi festivali uopšte funkcionišu. Otišli smo tamo i stvarno se iznenadili reakcijama ljudi. Znamo mi da je naš proizvod dobar, ali da će reakcije biti tako pozitivne, to nismo očekivali. Pogotovo jer je u pitanju kozji sir, o kojem ima dosta predrasuda: te osjeti se ovako, te onako, te jak je i svašta nešto – kaže Dario.

Kvalitet je nagrađen četvrtim mjestom na ovom festivalu, ali reakcija publike koja se neprestano raspitivala kako doći do ovog sira u Srbiji, nagrada je sama za sebe. Do ovakvog priznanja, ipak, nije toliko lako doći, jer za kvalitet je potrebno mnogo toga. Samo osnivanje farme nije jednostavno, naročito ako si prvi u nečemu.

– Farmu smo izgradili još 2013, ali dvije godine su bile potrebne dok smo uvezli koze iz Holandije. Nismo znali kome da se obratimo, koga da pitamo u vezi sa uvozom, a Holandija i BiH nisu imale sporazume koji se bave ovim pitanjima. Bilo je teško, tada smo se i pitali hoće li to sve uspjeti. Ali kad su stigle prve koze, bilo je to veliko olakšanje – navodi Dajana. Nakon prvog “paketa” koza koji se našao u štali, sve je išlo lakše.

Trenutno se na farmi nalaze 54 koze, a planirani broj je 300, do kojeg će se doći postepeno, jer, kako kažu mladi farmeri, sa rastom potražnje za proizvodima, rašće i broj koza.

Krajnji cilj, kako kaže Dajana, jeste izvoz, za početak u Srbiju i Rusiju, a kad se stvore uslovi, kozji sir iz Jelićke naći će se i pred sladokuscima u zemljama Evropske unije.

(KOZARSKI)