Petrovo Selo

Ako slučajno zalutate Ljevčanskom ravnicom, dovezete se na raskrsnicu u obliku petokrake. Tu ste, to je Petrovo selo. Ne snalazite se bas najbolje, a znate gdje trebate, možda vam ova priča pomogne. Ako je stari napusteni socijalistički magacin iza vas, desni makadam će vas odvesti do rječice Mature, pa u Lilić, opština Srbac i na veliku cestu Razboj- Laktaši. E, i to je jedini makadam. Slučajno povezuje dvije opštine. Praksa socijalizama, "svi osim glavnih puteva, da budu što zapušteniji, da naše pare ne odlaze s opštine. Svakom svoja kesa"... kao da čujem glas sekretara partije u društvenom domu u Bardači, te 86-e. Drugi put, asfaltiran, pouzak, ali ravnica, vozila se mogu mimoići i "mimo puta", narod im već dao ime "izborni asfalt", odvešće vas ravno u Kočićevo. Tamo gdje je nova crkva, a i centar sela. S obje strane puta kuće male, sirotinjske, a one bliže Kočićevu sve veće, ljepše, sa plastenicima, krupna stoka, veliki obori. Vrijedni lijevčanski svijet, pomislih.

Možda poželite u Mejince, tako Petrovčani zovu M. Razboj. Naravno, dva makadama će vas dovesti do tog lijepog urbanog mjesta. Vratim se na početak do petokrake. Malo iza nje je škola, ona za manje đake. Iako selo broji 350 glava, podmlatka je sve manje. Na svu sreću škola radi.

E, iza je nekad lokalni idol 80 ih Čaruga držao kafić. Sjetih se zbora na Veliku Gospojinu u Karajzovcima. Tu se omladina okupljala u ona “Yu vremena”. Obično, već u suton, obučen u džins od glave do pete, naš Čaruga bi zauzeo centralnu stepenicu, onu do samog spomenika. Frizurom i pojavom, podsjećao bi na Čolu, a tinejdžerke su bas to obožavale. A, mi koji nismo imali tako crnu frizuru ala Čola, zaobilazili smo i Čarugu i spomenik.

Vratim se ponovo do magacina. Lijevim malo boljim asfaltom, a tu su i malo bolje gazdinskije kuće, opet sam negdje u Kočićevu ili Donjim Karajzovcima. Srećom,vozim na plin, a ima i benzina.  E, a ja hocu u Šibića Han, pa do Mrčevaca, da obiđem svog starog druga, majstora obučenog za skupa auta u Italiji. Nožičkog zeta. Nema druge, vratim se. Opet "petokraka". Ostao je još put lijevo. Lijep asfalt, pokoje drvo, hlad, seosko groblje, baš održavano, a iza kukuruz, pšenice, ali i lubenice. Kažu da je "Petrovačka", najslađa. Nigdje nikog, mogao bih jednu, ali jara, termometar je na 39.

Ponovo raskrsnica, Karajzovci. E, ovo poznajem. Tu mi tetka živi. Provezoh se, nigdje nikog. Već je jedan sat. Stigoh u Šibića Han, a da sad je to Dusanovo. Šta mogu. Iz starog sam ja vremena. A tamo je bila mladost. I stara imena i mjesta su mi nekako draža. Kako mi posta prevruće, ostavih Mrčevce za drugi put.  Tu je već "Actros". Zaustavih. Puno svijeta, djeca se brčkaju u bazenčiću. Parfemi. Obožavam ih. Svaki sto, drugačije miriše. Kažu da oni koji rješavaju tuđe muke, kad im dodje stranka, ako je neprijatnog mirisa, da je se što prije rotosiljaš, udovoljiš sve, samo da se više ne vraća. A, kad lijepo miriše, e to je druga priča.

Ugledah stolić ispod oleandera, dvije stolice, kad ženski glas iza mene, "jedan sto slobodan, a nas dvoje sami. Možemo li zajedno Gorane?" Nekako mi glas poznat. Poluokrenem se. Lijepa pojava, savršeno tijelo. Sve prirodno. Osmjeh, plavo oko. E, što da ne Milena. Sjedosmo, ono bontonski. Odnekud, konobar. Izvolite! E, ja ću, ono trgovački, kažu imate dobar sladoled. Ne sačekavši odgovor, poručih voćni, višnja, šumsko voće.

- A vi gospođo Milena?

- Ja bih kafu!

Tako uz kafu i sladoled, započesmo razgovor o vremenu, žegi, djeci, eh. Kurtoazno upitah za zdravlje muža, posao. Lijep pogled, sve miriše. Više mi se nikud i ne žuri. Prijatan razgovor, riječi klize, s teme na temu. E, sjetih se da je priupitam odkud ovdje.

Milena će “pa ti mene znaš s planine, ali ja sam ti rodjena Lijevčanka, a danas sam obišla ujaka. Živi tu u blizini. u Petrovom Selu. Ne rekoh joj da sam lutao, stigao na petokraku. Onako radi reda upitah, "pa što ode iz ove lijepe ravnice”? Ona će meni.

-Gorane,kad sam bila mlada, baš mlada, zaklela sam se da se nikad u Lijevče neću udati. Znaš odemo na kopanje, a ono red kukuruza od kilometra i tako u sve dane proljeća.

A, razumijem. Ja mahnem glavom u znak odobravanja, pa se sjetih da sam i ja Ljevčanin. Sjetih se bašte, moram da je zalijem. Promeškoljim se, vrijeme je za pokret. Pozvah konobara, platih. Ljubazno pozdravih Milenu. Nekako me čudno pogleda, baš je prava Petrovčanka, pomislih. Osmjeh, žal.

Goran Babić