Goran Babić iz Bardače kod Srpca, pravnik sa dugogodišnjim iskustvom, trenutno je tržišni inspekor. Teško je povjerovati, ali Goran ne piše samo inspektorske izvještaje, već i vrlo čitane priče. I to ne bilo kakve priče, već one o našim prelijepim selima, pune nostalgije, o uzvraćenim i neuzvraćenim ljubavima sa obje strane Save, raskidanim vezama, posljedicama rata…
Zdravka Babić, Goranova majka, nanizala je devedeset godina, pri hodanju se služi štapom, ali sjećanje je odlično služi. Goran kaže da mu je majka glavni izvor informacija.
„Majka mi je ispričala dosta istinitih priča, koje sam prenio na papir, a potom ih počeo nizati i objavljivati i na društvenim mrežama. Pratio sam reakcije čitalaca, ohrabrivale su me njihove kritike. Ljudi su se počeli prepoznavati u mojim rečenicama. U pričama ima dosta dirljivih trenutaka, o zakašnjeloj ili neuzvraćenoj ljubavi, drugarstvu koje je rat prekinuo, ljudima koji su ostavili vidljive tragove za sobom“, kaže Babić.
Priče ugledale svjetlo dana i u Davoru u Hrvatskoj
Njegove priče nisu ostale neprimijećene i u Hrvatskoj. Reagovali su dobronamjerni ljudi iz Davora, slavonskog gradića na lijevoj obali Save.
„U kontaktu sam sa gospodinom Dragutinom Matoševićem, administratorom javne grupe „Oj, Davore, Davore“ na društvenim mrežama. S vremena na vrijeme objave moje priče i fotografije, pa smo zadovoljni i čitaoci i ja. Imponuje mi veoma pozitivna kritika hrvatskog novinara i istaknutog intelektualca Dragutina Ivančića koji je moju priču „Jednom pajdo, uvijek pajdo“ čak nazvao malim romanom. Sve mi to daje podstrek da pišem“, kao da pravda svoju angažovanost na literarnom planu Goran Babić.
Ivančićeva objektivna kritika i Matoševićevo povjerenje, te brojni pozitivni komentari u Srpcu i okolnim mjestima, pouzdan su znak da je Goran Babić sa svojim toplim ljudskim pričama pogodio u srijedu. Kako kaže, sada je tu i obaveza više, valja razmišljati o izdavaču i štampanju knjige, koja će podjednako biti čitana i u Hrvatskoj, i u Republici Srpskoj.
Prijatelji Babića nagovaraju da priče sabere u knjigu
Veoma su zapažene Goranove priče o ovdašnjim selima. Priču o Petrovom Selu objavio je i na portalu MojSrbac.info. Reakcije čitalaca nisu izostale. Potom su uslijedile priče o Lamincima, Bardači, o Bajincima, o čudnim ljudskim sudbinama. I nikoga njegove priče nisu ostavljale ravnodušnim. Pa ni Savu Kesera, poznatog srbačkog novinara.
“Vrijednost Goranovih, gotovo autentičnih priča jeste upravo u tome što koristi riječnik naroda u tim mjestima, sa uticajem bliske Slavonije i iz turskog i austrougarskog vakta. A i migracije našeg naroda donijele su neke promjene. Sve to, mislim, upravo doprinosi vrijednosti autorovoj namjeri, a Bože moj, u konačnici – štampanju knjige sa pričama predstoji uredjivanje, lektorisanje… U svakom slučaju, Goran Babić zaslužuje čestitke za do sada objavljene priče i zapise o našim selima, ljudima, društvenoj stvarnosti i istorijskim znamenitostima – običajima i životu. Veliko otkrovenje koje će se, nadam se, potvrditi jednom lijepom knjigom”, naveo je Keser.
Da li ste znali?
U kakvu je književnu dubinu zaronio Goran Babić, govori i činjenica da do objavljivanja njegovih priča, veliki broj ljudi sa obje strane Save nisu znali mnogo ni o Bardači, selu koje je među najmlađim na Balkanu. Formirano je 1905. godine, izniklo je u nekadašnjoj prašumi, u slivu nekoliko rijeka i riječica prema velikoj Savi.
Za sve je, saznasmo od Gorana Babića „kriv“ Viktor Burda, inače poljski Jevrejin.
„Viktor Burda je krajem 19. vijeka kao vojni ataše Austrougarske, hodajući ovim krajevima pronašao ovo mjesto kao idealno za ribnjak. Ovdje prema Savi teče Vrbas, potom Stublaja i Osorna, tu su bile brojne bare, prašuma u kojoj su se krili hajduci. Kad se Sava izlijevala voda je bila na sve strane. Prišlo se kultivisanju terena, izgradnji nasipa, pravljenju ribnjaka, podizanju kuća. Ovdje su dolazili ne samo Srbi, veći Česi i Poljaci, Hrvati i ljudi drugih nacionalnosti. Lukavi Austrougari željeli su da naprave bosansku naciju, ne samo ribnjak od koga je kasnije živjelo na stotine porodica“, kaže Goran Babić.
Priče o dobrim ljudima, životu i ljubavi su kao rijeka, što duže teku bivaju veće i snažnije. I nezaustavljive su, baš kao i voda.
BOŠKO GRGIĆ
