„Znanje je sila, znanje je moć, učite, djeco, dan i noć“! Ovi popularni stihovi čika Jove Jovanovića Zmaja, kojima je veliki srpski pjesnik mališanima na početku njihovog školovanja pokušao da unese vjeru u moć obrazovanja i utuvi u glavu da im znanje koje steknu niko ne može oduzeti, potpuno su izgubili smisao.
To je najljepše rekao neprevaziđeni Matija Bećković kada je, rugajući se današnjem obrazovnom sistemu, pomenute stihove iskarikirao u „Učite, djeco, dan i noć, pa ćete vidjeti kako ćete proć“.
Kao i uvijek, Matija je pogodio „u sridu“, jer smo svjedoci da su odlikaši i dokazani stručnjaci sa nesumnjivim znanjem odavno gurnuti u zapećak i na marginu društva. Umjesto njih, na pozicijama sa kojih se odlučuje i u institucijama u kojima se donose zakoni i kreira naša sudbina najčešće sjede mediokriteti koji bi, da nisu ušli u političke vode, vjerovatno bili obični činovnici, šalterski službenici, osrednji novinari, anonimni prevodioci ili bi se bavili nekim drugim, sasvim običnim poslovima.
Zahvaljujući brojnim visokoškolskim ustanovama koje su za posljednjih desetak godina iznikle kao pečurke posle kiše i hiperinflaciji diploma sa sumnjivim znanjem koje je došlo sa njima, mediokriteti su postali „menedžeri“ za primijenjenu ekonomiju, poslovne studije, turizam i hotelijerstvo, grafički dizajn, ekologiju, komunikologiju ili su stekli neko drugo akademsko zvanje iza kojeg obično stoji elementarno neznanje.
Kako drugačije nego neznanjem objasniti činjenicu da za protekle četiri godine ni u jednom parlamentu u BiH, pa tako ni u Narodnoj skupštini RS, gotovo da nismo čuli kvalitetan prijedlog, konstruktivnu raspravu ili ozbiljnu diskusiju kroz koju bi se vidjelo da „narodni tribuni“ imaju kapacitet za posao koji im je povjerio narod.
Na sreću, izbori služe za to da narod pokaže neukim parlamentarcima šta misli o njima i njihovom (ne)radu, tako da to nije nerješiv problem, jer im se već 12. oktobra može dati crveni karton. Nažalost, mnogo veći problem jeste potpuni moralni sunovrat, diskreditacija akademskog zvanja i totalno obezvređivanje znanja koje su oni proizveli, što se lijepo ogleda u anegdoti u kojoj student na pitanje: „Koliko mu je još ostalo do kraja fakulteta“, mrtav-ladan odgovara: „Ostale su mi još dvije rate!“
Elem, nema nimalo sumnje da bi čika Jova Zmaj, kada bi se vratio na ovaj svijet i vidio na šta su se srozali njegovi stihovi, poželio da se vrati u grob. U prilog tome i svemu napisanom svakako služe riječi mog prijatelja Alekse koji je lijepo rekao: „Jadna je zemlja u kojoj se fakulteti završavaju na rate, a diplomski radovi brane ćutanjem“!
(Kolumna je objavljena 11. septembra 2014. godine u dnevnom listu „Press RS“)
