Odjednom je Trampov trgovinski rat postao mnogo jasniji, piše BBC.
Umjesto borbe na svim frontovima protiv cijelog svijeta, sada to sve više izgleda kao borba na poznatom trampovskom terenu: Amerika protiv Kine.
Devedesetodnevna pauza u uvođenju viših “recipročnih” carina desetinama zemalja i dalje ostavlja univerzalnu carinu od 10% na snazi.
Ali Kina – koja u SAD izvozi sve, od iPhonea do dječjih igračaka, i čini oko 14% sveg američkog uvoza – izdvojena je za daleko oštrije mjere, s nevjerovatnom carinom od čak 125%.
Tramp je rekao da je povećanje rezultat kineske spremnosti na protivmjere – potez koji je opisao kao znak “nepoštovanja”.
Za čovjeka koji je svoj put do Bijele kuće počeo na antikineskoj poruci, ovo nije samo stvar uzvraćanja istom mjerom.
Za Trampa, ovo je neriješen posao iz prvog mandata.
“Nismo imali vremena učiniti pravu stvar, a to sada radimo”, rekao je novinarima.
Cilj je ništa manje nego razbijanje ustaljenog sistema globalne trgovine, koji je bio izgrađen oko Kine kao tvorničke sile svijeta, kao i ideje koja je taj sistem podupirala – da je više trgovine samo po sebi dobra stvar.
Da bi se razumjelo koliko je ovo duboko ukorijenjeno u Trampov način razmišljanja, treba se vratiti u prošlost, piše John Sudworth, autor BBC-a.
Kaže da kada je prvi put, 2012. godine, izvještavao iz Šangaja, kineske poslovne prijestolnice, gotovo svi su smatrali da je povećanje trgovine s Kinom očit i pozitivan potez: globalni poslovni lideri, kineski zvaničnici, strane vlade i delegacije, dopisnici, ugledni ekonomisti…
Trgovina je podsticala globalni rast, nudila beskonačnu količinu jeftinih proizvoda, obogaćivala kineske radnike u tvornicama koji su se sve više integrisali u svjetske lance snabdijevanja i otvarala unosne prilike za multinacionalke koje su prodavale svoje proizvode kineskoj srednjoj klasi.
Nekoliko godina kasnije, Kina je nadmašila SAD kao najveće tržište za Rolls Royce, General Motors i Volkswagen, ali, postojala je i dublja racionalizacija Zapada iza cijele priče.
U teoriji se mislilo da će, kako Kina postaje bogatija, njeni građani početi tražiti političke reforme.
Njihove potrošačke navike trebale su pomoći Kini da se preoblikuje u potrošačko društvo.
Ali prvo se nikad nije ostvarilo – Komunistička partija samo je dodatno učvrstila svoju vlast.
A drugo se nije dogodilo dovoljno brzo – Kina je i dalje ovisna o izvozu, i to sve otvorenije planira dodatno ojačati.
Njen ozloglašeni plan iz 2015. – Made in China 2025 – iznio je veliku viziju iza koje stoji država: postati globalni lider u brojnim ključnim sektorima proizvodnje, od vazuhoplovstva i brodogradnje do električnih vozila.
I tako se već sljedeće godine na sceni pojavio potpuni politički autsajder koji je krenuo u kampanju za američkog predsjednika, stalno tvrdeći da je kineski uspon uništio američku ekonomiju, izazvao propadanje industrijskih područja i oduzeo radnicima dostojanstvo i radna mjesta.
Trampov trgovinski rat tokom prvog mandata bio je presedan koji je srušio dotadašnji konsenzus. Njegov nasljednik Joe Biden zadržao je velik dio carina prema Kini.
Ipak, uprkos tome što su Kini nesumnjivo nanijele štetu, te mjere nisu mnogo promijenile njen privredni model.
Kina danas proizvodi 60% svih električnih automobila na svijetu – većinu kroz vlastite brendove – i 80% baterija koje ih pokreću.
Šta slijedi, zavisi o dva ključna pitanja
Prvo: hoće li Kina prihvatiti ponudu za pregovore?
I drugo: ako i prihvati, hoće li pristati na velike ustupke koje SAD traži, uključujući potpunu reformu svog izvoznog modela?
Odgovarajući na ova pitanja, treba imati na umu da smo na potpuno nepoznatom terenu – i treba biti oprezan prema svakome tko tvrdi da zna kako će Peking reagovati, piše Sudworth za BBC.
Kineska vizija ekonomske moći – utemeljene na snažnom izvozu i strogo zaštićenom domaćem tržištu – danas je usko povezana s idejom nacionalne obnove i nadmoći jednopartijskog sistema.
Njen čvrsti nadzor nad informacijama znači da, na primjer, vjerovatno neće ukinuti prepreke američkim tehnološkim kompanijama.
Ali postoji i treće pitanje – i ono je namijenjeno SAD-u.
Vjeruju li Sjedinjene Države još uvijek u slobodnu trgovinu? Trump često sugeriše da su carine dobre – ne samo kao sredstvo do cilja, već i kao cilj sam po sebi.
Govori o koristima protekcionističkih mjera za Ameriku – kao načinu podsticanja domaćih ulaganja, vraćanja stranih lanaca snabdijevanja kući i povećanja poreskih prihoda.
Ako Peking povjeruje da je to stvarni cilj carina, možda odluči da ionako nema o čemu pregovarati.
Umjesto promicanja ideje privredne saradnje, dvije najveće svjetske sile mogle bi se naći u sukobu za ekonomsku nadmoć u kojem pobjednik uzima sve.
Ako do toga dođe, to bi zaista značilo kraj starog poretka – i početak drukčije, možda vrlo opasne, budućnosti, piše BBC.
Banjaluka.net
