Bitno li je, zaista, šta u Banjoj Luci misle o Vilneovoj „Dini“? Staviću svoj nepostojeći ugled na crtu sada i ovdje i postaviti možda ekstravagantnu tezu: Deniju (Vilnevu) ni najmanje nije bitno. Pretpostaviću dalje da je samo Banjolučanima bitno šta Banjolučani misle, a kada je u pitanju blokbaster globalne proveniencije, čijoj sudbini paše samo i samo cjelokupni pojam pop sudbine kao takve, onda je zaista riječ o nekolicini Banjolučana na čije nezadovoljstvo postoji ovakav tekst. Ali, šta je tu je…
SAD su nam poslale elegantni, ispolirani, naučno-fantastični blokbaster „Dina“: prvi dio i to u srcu eona striminga koji je tu da bioskopska iskustva konkretnog fizičkog en masse okupljanja pretvori u poetičnu relikviju 20. vijeka. Ne zna se šta je veće: to što smo dobili novu ekranizaciju najznačajnijeg naučno-fantastičnog romana ikad ili što nam dolazi baš u ova doba, križarski u odbranu svete zemlje bioskopske.
Vraća nas Deni u mračne sale grandioznošću svoje vizije, nudeći nam predizajnirani svijet nevjerovatnih linija, vista dostojnih da se skrinšatuju na svaki dvadeset peti dio sekunde i ponosno krase zaslone naših telefona! A tek zvuk! Zaista, nismo toliko čuli i toliko o zvuku čuli od Nolanovog „Dunkerka“. Dizajn zvuka je besprijekoran, jer morate reći da je besprijekoran – on dominira, izbora nemate, osim ako ste gluvi.
E, sad, što se bioskopa tiče, mi se tu ne moramo brinuti: tu je „Toma“! Vratili smo se i kolektivno isplakali kao što nismo od Maršalove smrti i gdje li je to, recite mi, bioskopsko iskustvo posljednjih booster/pandemijskih mjeseci bilo živo kao u nas i to tako poklonički i liturgijski, tako ritualno živo? Mi smo, dame i gospodo, svoje odradili (i to baš „odradili“) i s nas dosta. Na „Dinu“: prvi dio sigurno nećemo suziti tako i tako pohoditi – možda samo nekolicina tvrdokornih banjolučkih obožavatelja Herbertove knjige koje će Hans Zimmer dirnuti onako kako Ljiljana nikad neće.
Onda, vratimo se samom materijalu, samom poduhvatu „Dine“.
Herbertov književni poduhvat, koji datira još ih šezdesetih godina prošlog vijeka, najčešće nazivaju „najvećim poduhvatom imaginativnog neimarstva“ ili „najvećom gradnjom fiktivnog svijeta“. Valjda se hoće reći da je taj svijet budućnosti koji nam Herbert nudi onaj u kojem ćemo naći najviše pažnje, na najviše stranica, posvećene opisivanju običaja, istorije, geografije, umjetnosti, politike, čega god, cjelokupnog života te i takve budućnosti i da tek onda dolazimo do likova i priče kojom se knjiga (i knjige) bave.
Ako ste ikada vidjeli sam prvi roman „Dina“ na negdje na polici, još ako je polica obožavatelja pa joj društvo prave nastavci, onda znate da je hvalospjev o „neimarskom zanosu“ vjerovatno tačan – „Dina“ je ogromna. I uz takvu skalu imaginativnog zanosa dolazile su na jednako zaneseni pokušaji ekranizacije – od suludog Hodorovskog i njegovog neostvarenog projekta koji je prosuo svoje dijaspore u kancelarije velikih holivudskih studija i svojim nestankom nam donio filmove koje smo godinama voljeli i poistovjećivali sa naučnom fantastikom (najdirektnije „Osmog putnika“), do Linčovog prečudnog debakla u rukama porodice De Lorentis, debakla koji je suštinski osnažio Linčovu karijeru, najgrublje mu pokazavši da nema šta da traži van svoje ekstremne avangarde.
Tu nam dolazi Deni, režiser koji nam od kraja devedesetih do sredine druge decenije dvijehiljaditih daje promišljene, pažljivo konstruisane, vizuelno stilizovane trilere, krimi filmove i (recimo) drame. Od ovih se najviše nameće „Zatvorenici“ (2013) koji je za svoju deceniju trebao biti ono što je Finčerov „Sedam“ bio za devedesete. Tek sa „Dolaskom“ (2016) Deni ulazi u svijet naučne fantastike. Već iduće godine njegov „Istrebljivač“, koji je svojevrsni nastavak kultnog filma Ridlija Skota i zatim pauza od četiri godine u kojoj je pravio „Dinu“.
Dakle, Deni je napravio nagli zaokret u naučnu fantastiku i postavio se kao perjanica žanra u svega nekoliko godina. Po sopstvenom priznanju, i „Dolazak“ je bio akt dokazivanja velikim studijima da je dostojan velike naučne fantastike. Nažalost, Deni ikad nije otišao dalje od tog akta – sve što dobijamo u „Dolasku“, dobijamo i u „Istrebljivaču“ i pogotovo u „Dini“, samo u većoj i većoj i većoj razmjeri.
Ako se sjećate „Dolaska“, u pitanju je jedan nadri-lingvistički zamah ka pametnoj naučnoj fantastiku, film koji se bavi dolaskom vanzemaljaca i izazovom prevođenja, dokučivanja njihovog jezika, te komunikacije, kako sa njima, tako i naše planete same sa sobom. Dakle: film visokog koncepta, film dobrog dizajna, film koji se oslanja na dizajn zvuka. Povećajte količinu novca, povećajte samim tim količinu i domet vizuelnih efekata i uzmite onoliki Herbertov svijet i dobićete Denijevu „Dinu“. Ništa manje, ništa više.
Suvi dizajn, suva distanca visokog koncepta i potpuni manjak iluzije realnosti, a to bi valjda trebala biti prva iluzija koja nas dočeka u jednom filmskom svijetu. Uzmite čak i najprljavijeg među prljavim likovima, barona Harkonena i njegovu katransku kupku. Čak i taj katranov sirup, šta li je, kod Denija nije prljav, pa ni Baron sam nije prljav ni gadan, on je gladak i on glatko lebdi, osim kad slasno ćapće svoju večeru (opet zvuk, jer sam obrok ne vidimo). Sve borbe su prelijepo i čisto dizajnirane kada se predstavljaju na velikoj skali, ali kada dođe do okršaja prsa o prsa, kada dođe do konkretnog klanja i smrti, Deni je poput vizantijskih ikonopisaca ili čistunaca koji se nesvijeste na prizor krvi – suptilan i distanciran. Čućete koji udarac mača i neimpresivni zvučić probadanja tijela i već idemo dalje.
Kada želi predstaviti zlo, Deni to radi konceptom – zvukom. Sjetite se najzlokobnijeg zvuka u filmu, kojeg čujete kada jedini put posjetite planetu Careve garde, onog dubokog brujanja mujezina – to je najopakija i najsirovija stvar u čitavom filmu i riješena je konceptualno! Ovo je Dizni „Dina“, predizajnirana ploha kojoj fali života koliko joj fali straha od smrti, jer ga zaista nigdje ne osjetimo. Zlokobni likovi nisu zlokobni, plemeniti likovi prekratko i premlako traju na ekranu, pijesak ne osjetimo kao prisustvo osim opet u zvuku, a nalazimo se, zaboga, na pješčanoj planeti!
Ovakav je bio i njegov „Istrebljivač“ – prepun vizuelno zadivljujućih sekvenci i nula života. Ne jer tu nije bilo ideje, ne jer tu nije bilo priče, ne, one su samo potonule u koncept i pred opštim izostankom umijeća da svoje likove predstavi kao žive, okrnjene ljude i svoj svijet kao živi svijet. Ridli je to uspio onom količinom neonskog noara i onom količinom raspada i kiše, onim nesigurnim traumama od likova, a i Rutger Hauer mu je malko pomogao. Ne znam, Deni, nađi sebi Rutgera.
