Kada su njemački nacisti u velikoj bici kod Sevastopolja 1942. godine zarobili Antoniju Fjodorovnu Litvinjenko, ova mlada bolničarka nije ni u snu mogla zamisliti na koju stranu će se zavrtjeti njen točak sudbine.
U logoru u Austriji upoznala je životnog saputnika Mihajla Milivojca, naočitog mladića iz gradiškog sela Vrbaška. Iako vjerena za ruskog oficira, Antonija je nakon raspuštanja logora u maju 1945. godine došla u Gradišku.
Ubrzo se zaposlila i sa čuvenim doktorom Esadom Pračićem udarila temelje gradiškom zdravstvu. Sestra Tonja, kako su je zvali u novoj sredini, bila je glavna sestra čitavih 30 godina. Rodila je sinove Nikolu i Vladimira i othranila unuka Žarka Milivojca, uglednog profesora njemačkog jezika u gradu na Savi.
Držeći pod miškom knjigu „Žene Gradiške“ sa velikom dozom poštovanja, ljubavi i ponosa prema baki Tonji profesor Žarko je razvezao priču. Mnogo toga, gotovo nevjerovanog doznali smo o Tonji.
– Moja baka Tonja bila je jedno od četvoro djece, rođeno u braku između oca Ukrajinca i majke Ruskinje. Njen otac Fjodor ih je kao bogati vlasnik pilane napustio prije no što su njih četvero pošli u osnovnu školu. Baka je jedina uspjela završiti školu, školovala se za medicinsku sestru. Počeo je rat, moja baka je odmah upućena na front kod Lenjingrada, a ubrzo je prebačena u Sevastopolj. Tu je i zarobljena 1942. godine. Imala je samo osamnaest godina – priča Žarko.
Istovremeno je i njegov djed Mihajlo, tada korpulentni momak, zarobljen i utamničen u Staru Gradišku. Zahvaljujući činjenici da je bio punoljetan i fizički veoma jak, Nijemci su ga odabrali i uputili u radni logor u Austriju. Tu se Mihajlo zagledao u Antoniju koja je radila u ambulanti za zarobljenike.
– Kada su logori raspušteni devetog maja, baka nije došla sa djedom u Gradišku. Namjeravala je da ode prvo u Rusiju da vidi jesu li joj živi braća i sestre. U Beogradu su joj rekli da ne može u Rusiju, jer su porušene željezničke pruge i da mora sačekati mjesec-dva dana. Promijenila je plan i vozeći se zaprežnim kolima pet dana našla je djeda u Vrbaškoj kod Gradiške. Djed je kleknuo i molio je da ostane. Baka je već bila trudna i naravno – ostala je – navodi Žarko.
Pred kakvom je dilemom bila mlada Antonija otkrio nam je njen unuk Žarko, a taj podatak nije objavljen nigdje, ni u knjizi o Gradiščankama prepoznatljivim po svojim djelima, niti bilo gdje drugdje.
– Baka je bila vjerena za jednog ruskog oficira. Odlučila je da ostane sa djedom, a potom je sa doktorom Esadom Pračićem osnovala bolnicu. Djed je sa malo škole otišao u policiju. Baka je dvadesetak godina nakon rata gledajući devetomajsku paradu u Moskvi vidjela tog oficira, već je unaprijeđen u čin generala. Bio je invalid. Zadirkivao sam je, mogla si biti generalica, a ti se odlučila za seljaka iz Vrbaške – kroz smijeh govori njen unuk Žarko.
Sestra Tonja, kako su je zvali, bila je glavna sestra u bolnici u Gradišci 31 godinu, sve do 1976. godine. Gdje god je bila, ostavljala je snažan trag. U Rusiji je dobila orden narodnog heroja. Istakla se u Sevasopoljskoj bici kada je zapregom sa fronta izvukla više ranjenih oficira i vojnika i spasila ih sigurne smrti.
Tonja je na put izvela i unuka Žarka. Nakon razvoda braka njegovih roditelja, sa nepunih pet godina, ostao je sa bakom i djedom. Tonja je bila stroga, ali veoma pravedna i vrijedna.
– Djed bi često znao reći da je baka KGB. Ali, bila je u pravu. Nisam je jedino poslušao – željela je da studiram medicinu. Nisam se ipak vidio u ulozi ljekara. Odlučio sam se da studiram njemački jezik. I to zahvaljujući tome što se majka preudala za Nijemca. Kada sam odlazio kod nje, potpuno sam naučio njemački. Da se udala za Francuza, studirao bih francuski. A baka me naučila ruski. Pošao sam u prvi razred i znao sam rusku ćirilicu. Trebalo mi je malo više vremena da se otarasim tih ruskih slova – priznaje Žarko koji sebe smatra velikim rusofilom i to ne samo zbog bake Tonje.
Baka je, kako kaže, uticala na njegov život i obrazovanje.
– Nisam postao ljekar, ali tu njihovu želju ispunio je moj brat od strica Aleksandar, koji je već hirurg sa reputacijom. Ja sam ostao sa bakom i djedom do kraja njihovog života. Oboje sam ih duboko zahvalan sahranio, jer da nije bilo njih vjerovatno bih završio u domu. Otac i majka našli su svoj novi životni put, a ja sam uvijek baku i djeda smatrao svojim roditeljima – naveo je Žarko.
Iz poštovanja prema ruskim korijenima i ljubavi prema Rusiji, Žarko je tri puta bio u najvećoj zemlji planete. Upoznao je bakinu sestru i brata, čak je mjesec dana bio na dalekom istoku u Vladivostoku. I u Ukrajini, u Žitomorskoj oblasti kod Kijeva, obišao je grobove svojih predaka. Pročitao je sva djela Dostojevskog i u njemu spoznao svoj život. Zaljubljenik je u Romanove. Prije dvadeset godina u Gradišci je osnovao pozorište „Anastasja“. Ovih dana je ponovo uplovio u pozorišne vode.
– Opet oživljavam Pozorište „Anastasja“. Anastasja je jedna od četiri ćerke Romanova. Nakon nagrađene predstave „Snovi Anastasje Romanove“ radim nastavak „Ljubav je jača od smrti“. Smatram da je porodica Romanov ključ novije ruske istorije. To je moj dug i prema Rusiji i prema baki. Obožavam rusku književnost, moj najznačajniji susret je susret sa Dostojevskim. Sadašnji vladika Jovan Ćulibrk mi je rekao dda nije dovoljno da samo pročitam „Zločin i kaznu“, već da pročitam čitavog Dostojevskog. Na raspustu između srednje škole i fakulteta pročitao sam sva njegova djela i shvatio da je Dostojevski dao odgovore na sva moja životna pitanja – rekao je Žarko Milivojac, profesor njemačkog jezika iz Gradiške, rusofil koji se osjeća kao da mu je ruska krv većinska u venama.
B. Grgić
