Bogoljub Vidović Maći čitav radni vijek proveo je u nekadašnjem gigantu, u Poljoprivredno-industrijskom kombinatu „Mladen Stojanović“ u Novoj Topoli. Počeo je kao poslovođa, a završio kao generalni direktor. Otišao je u penziju, a par godina iza njega i kombinat je otišao u stečaj.
Maći je vitalan penzioner, rođen je 1943. godine, ali kao što to podvlače trgovci na autopijacama – rođen je na samom kraju godine. Svaki dan savskim nasipom prepješači po deset kilometara. I dok hoda evocira uspomene.
– Počeo sam davne 1971. godine kao poslovođa. Školovao sam se radeći i napredovao sam. Bio sam rukovodilac i direktor radnih jedinica i na kraju radne karijere generalni direktor kombinata. Duša me boli za njim. Imali smo oko osam hiljada hektara zemljišta, od kojih 2.200 hektara pod sistemom za navodnjavanje. Tu je bio i tov junadi, muzne krave, ogromna fabrika stočne hrane, uzgoj svinja. Bili smo četvrti kombinat u bivšoj Jugoslaviji – prisjeća se Vidović.
Bogoljub priznaje da ga osim lijepih uspomena iz bivšeg kombinata muče neke ružne scene. Pred očima su mu preostale ruševine nekadašnjeg „Farmlanda“.
– Čuo sam da ljudi pričaju da je farma ruševina, da kamena na kamena tamo nema. Otišao sam i uvjerio se da je stvarno tako. A ta je farma nekada imala oko dvije hiljade muznih krava i isto toliko zalučenih krava, teladi i junadi. Tamo je napravljen zločin, nevjerovatno je šta ljudski umovi mogu uraditi. Boli me to, jer sam svojevremeno bio i direktor te farme koja se tada zvala jednostavno „Govedarska farma“ – rekao je Vidović.
Maći je u mladosti važio za izuzetnog harmonikaša, znao je zapjevati i povesti pjesmu. Volio je dobre pjesme, volio je društvo i sve što ide uz pjesmu. Vidovići su tada bili najbolji harmonikaši i pjevači u cijelom Lijevču.
– Svirao sam harmoniku i pjevao. Tih ranih sedamdesetih sam svirao po zborovima, svadbama i drugim veseljima širom Lijevče polja. Od rodnih Mašića, pa do Vakufa, Seferovaca, Petrovog Sela, Kočićeva – nije bilo slavlja bez moje harmonike. Kada je majka nastradala u saobraćajnoj nesreći 1976. godine, ostavio sam harmoniku u kofer i nikada je više nisam uzeo u ruke. Majka je bila heroj, othranila je nas šestoro. Otac je poginuo pred kraj onoga rata u partizanima – navodi Bogoljub Vidović Maći.
A dok šeta, za jutarnje svježine, prisjeća se kolega koji nisu odavno među živima. Priznaje da se radilo o čestitim ljudima, dobrim privrednicima među kojima je bilo sjajnih fudbalera i velikih boema.
– Gotovo da sam ostao sam i to mi je teško. PIK „Mladen Stojanović“ je imao najbolje inženjere i tehničare. Naši traktoristi su bili među najboljima u Jugoslaviji. Ponosan sam na te četiri decenije života – rekao je Bogoljub Vidović Maći koga smo presreli na polovini jutarnje rute.
B. Grgić
