Bez priglavaka se nekada nije moglo otići ni doktoru, ni popu, a ni rodu rođenome u goste. Nosili su se i darivali od rođenja pa do sudnjeg dana. Bijeli od domaće iščešljane i upredene vune, pa onda išarani raznim motivima. Crvena je dominirala.
Uz priglavke se nosila i rakija. Priglavci i rakija su osvjetlavali obraz i domaćinu i gostu. Zbog njih se niko nije zastidio. Na polupraznoj zelenoj pijaci u Gradišci, na jednom uglu dvije bake prodaju priglavke. Jedna je nevoljno pristala na razgovor, druga se okrenula i odmakla u stranu.
– Pletem priglavke i čarapke. Vunene. Od čiste domaće vune. Vunu je teško naći. Idemo čak u Prijedor. Za jedan par priglavaka mi trebaju jedan dan i jedna noć uz uslov da mi niko ne zanovijeta. Prodajem ih za deset maraka, ali ljudi me ucijenjuju. Skupo im. Prošlo je vrijeme priglavaka. Svi bježe od njih, a ne znaju da su najtopliji i najzdraviji – kao da raportira Danica Krstić iz Nove Topole, potvrđujući da nekada čami na pijaci pola dana, a ne proda ni jedan par priglavaka.
Uz priglavke i ide rakija, jer griju i jedno i drugo, od glave do pete. Prije pola vijeka postajala je jedna društvena igra sa priglavcima. Zvali su je "kapanje", negdje i "kozanje". Skrivao se novčić pod priglavak, na deki ili ćilimu na podu, ponegdje i na stolu. I tačno se znalo kada se novčić smio naći, u prvom, drugom i u dva posljednja traženja.
I sve, naravno, uz rakiju.
Dragan Borković iz Turjaka, prelijepog sela na obroncima Kozare, upravo je završio pečenje rakije. Čitav mjesec iz dana u dan radio je kotao u Draganovom dvorištu.
– Nismo brojali, ali bilo je od 150 do 200 kotlova. Ispekao sam 2.500 litara rakije. Šljivovice, kruške i jabuke. Svaka odvojeno i sada čekam da odleži. Za rakiju važi pravilo da je bolja što je starija. Za čovjeka važi drugo pravilo – smješka se Dragan.
Zima može slobodno da dođe. Daničini priglavci i Draganova rakija su spas od minusa.
B. Grgić
