Učiteljica Anka Makić (85) iz Romanovaca izvela je na životne puteve mnoge generacije učenika, koji se prema njoj, decenijama poslije završetka školovanja, odnose s velikim poštovanjem.
Anka je u ovo potkozarsko selo kod Gradiške došla 1961. godine, prilikom udaje za mještanina Momira Makića. Istovremeno, počela je raditi u školi, koja je u to vrijeme bila puna đaka.
Nastavu smo držali u više smjena, prisjeća se ova krepka i vitalna učiteljica, sa 30-ogodišnjim penzionerskim stažom, dolaska u ovo mjesto.
– Žalosno je što u našoj školi odavno nema nastave, jer nema đaka, omladina odlazi kojekuda, u potrazi za boljim životom, mada je i ovdje lijepo. Malo djece se rađa u selu, što je pogubno. Kada prođem pored škole, gdje samo trava raste, a život se gasi, obuzme me velika sjeta – otvara nam dušu učiteljica Anka, okružena cvijećem u porodičnom domaćinstvu, piše Srpskainfo.
Ponosna na učenike
Uređenje vrta je, osim kućnih poslova, njena svakodnevna zanimacija. O svom učiteljevanju, obavezama u selu, radnim akcijama, društvenom i ekonomskom napretku, rado i često priča.
– U moje vrijeme, učitelj je imao mnoge zadatke i obaveze izvan učionice. Osim nastave, ja sam bila veoma angažovana na izgradnji puteva, elektrifikaciji, uvođenju telefona, agitovanju za primjenu modernih alatki i mašina u poljoprivredi, načina obrade zemljišta. Bila sam akter svih društvenih događanja, organizovanja seoskih programa, sastanaka, opismenjavanja starijih mještana, pa sve do učenja žena da voze bicikle – na široko i u detalje opisuje Anka Makić svoju ulogu u selu, počev od prvih poratnih godina.
Ipak, posebno je ponosna, veli, na svoje učenike koji su postali veoma cijenjeni u svojim sredinama.
– Mnogi su završili visoke škole, postali važni u našem društvu, profesori na fakultetima, akademici, ministri, naučnici… Svaki susret s njima za mene je lijep i veoma ugodan, jer oni navrate kod mene, porazgovaraju, referišu šta rade i čime se bave, ispričaju o svojim porodicama, prisjetimo se i naše škole i njihovih prvih lekcija – ushićeno o svojim đacima priča ova omiljena učiteljica.
Jasenovac
Rođena je 1935. godine u Pobrđanima, blizu Knešpolja i Mlječanice, u opštini Kozarska Dubica. Tokom kozarske ofanzive, u Drugom svjetskom ratu, bila je u zbjegu, a potom, sa ostalim narodom iz svoga kraja, otjerana u Staru Gradišku i logor Jasenovac.
– Imala sam osam godina kada sam dospjela u Jasenovac, gdje su mnogi moji stradali, poubijani. Te ratne rane nikada nisu iscjelile, ali sam se uvijek okretala vedrijim stranama života i zato se opredijelila za učiteljsku školu. Moja djeca i njihove oči, lijepa lica i iskreni pogledi su mi davali snagu. Ja sam njih učila lekcijama iz jedne, a oni mene iz druge, životne knjige. Tako sam doživljavala svoj posao – pripovijeda nam, iskreno i prdusretljivo, učiteljica Ankica.
Prvo radno mjesto
Odrasla je u domovima ratne siročadi. Učiteljsku školu završila je 1955. godine u Bihaću, a prvo radno mjesto dobila u selu Mokronoge kod Drvara.
– U Mokronogama sam bila dvije godine, a potom premještena u Maoču kod Voziće, lijepo mjesto pored rijeke Krivaje i planine Zvijezde. Uvijek se sjećam tih mjesta. U Vozući sam provela četiri godine, sve do 1961, kada sam došla u Romanovce i tu ostala. U našoj školi ovdje radile su privremeno i druge koleginice, Slava Todoranović, Gordana Žmirić, Dragica Vulin i druge, ali ja sam tu bez prekida i nijednog momenta nisam se pokajala – potencira učiteljica svoju beskrajnu ljubav prema svom novom zavičaju, s druge strane Kozare.
ANKIN ĐAK
Darko Mirjanić je Ankin đak mlađih generacija, koji veoma pohvalno priča o svojoj učiteljici.
– Srećan sam što me naša dobra i svima draga učiteljica primila u svijet škole, otvorila vrata i ispružila majčinsku ruku. Svi smo je poštovali, voljeli, slijedili njene principe. Ona je naš autoritet u učionici, ali i izvan škole, svuda i na svakom mjestu. Učiteljica Anka je na djecu i na omladinu pozitivno uticala u svakoj situaciji – rekao nam je Darko Mirjanić iz Romanovaca, koji je osnovnu školu pohađao prije više od 30 godina.
