Čudnih i rijetkih zanimanja je sve manje. Vunovlačari su otišli u bajke. Tokari rade kao montažeri. Kožara je sve manje. Kao i kolara. Gdje rade i kako zarađuju drvorezbari, rabadžije i vlasuljari? Da, čudnih i rijetkih zanimanja je sve manje, ali ponešto može da se pronađe. Kao što može da se pronađe knjigovezac Nina Stanarević. Ili knjigoveskinja?
Knjigovestvom je počela da se bavi sasvim slučajno. Na završnoj godini studija joj je trebala sveska za crtanje sa kvalitetnim papirom koji bi podnio razne multimedijalne tehnike koje je istraživala.
„Nisam uspjela naći ništa u prodavnicama što bi mi odgovaralo, tako da sam odlučila da sama napravim svesku koristeći akvarel papir. Zainteresovala sam se i počela istraživati različite vrste uveza. Na sreću, profesor je imao razumijevanja za moj novi poduhvat i podržao me je u eksperimentima“, kaže Nina.
Na kraju je čak i diplomirala na temu „Knjigovezački zanat na primjeru ručno uvezanih knjiga“. Trenutno radi pet različitih vrsta uveza: long stitch, pamflet, koptik, tajni belgijski i japanski uvez.
„S obzirom na to da sam samouka, nisam se okušala u restauraciji knjiga. Tehnike koje istražujem su vidljivi uvezi bez korišćenja ljepila. To znači da uvez kojim spajamo listove ima i funkcionalnu, ali i estetsku ulogu. Taj uvez je vidljiv na koricama i postaje dio dizajna, a nije skriven ispod korica i platna. Ljepilo u svom radu koristim jedino da platno zalijepim za korice“, istakla je Nina.
Za najjednostavnije sveske ili neke brošure potrebni su samo papir, igla i konac. To se, dodaje ona, onda može nadopunjavati kartonom i platnom za korice, ukrasnim trakicama, nožem za rezanje knjižnog bloka, šilom za bušenje rupa, ljepilom, voskom za konac…
„Nabavka materijala i jeste i nije laka. Obožavam isprobavati različite materijale – od različitih vrsta papira do različitih vrsta platna za korice. Kvalitetnije materijale je malo teže nabaviti, ali nakon sedam godina već znam šta volim i šta će dobro funkcionisati, ali i gdje nabaviti sirovine za rad“, istakla je Nina.
Pravljenje sveske od početka do kraja traje između jednog i četiri sata i 30 minuta. Najčešće radi u etapama: jedan dan presavije papir, drugi dan reže korice, treći dan uvezuje, tako da to malo ubrzava proces.
„Svaki od pet uveza koje radim ima svoju posebnu namjenu, ali i način izrade. Neke od faza u izradi su rezanje papira na određeni format, rezanje lepenke, presavijanje papira i pravljenje knjižnog bloka, lijepljenje platna na korice, lijepljenje predlista na unutrašnju stranu korica, bušenje rupa za uvezivanje, navoštavanje konca, uvezivanje, ispunjavanje info-lista i brendiranje i na kraju fotografisanje“, priča Nina.
Njene mušterije su, kaže, razni umjetnici koji sveske koriste koriste u njihovoj primarnoj funkciji – za crtanje ili slikanje. Takođe, roditelji koji uzmu sveske koriste kao spomenare ili radosnice za djecu. Treći su oni koji uzmu svesku zato što nisu mogli da odole platnu koje je na koricama. I na kraju oni koji koriste sveske većeg formata kao foto-albume.
„Veliki sam pobornik ručnog rada tako da nerijetko sveske ukrašavam tkanim i vezenim motivima. Tkanje zna biti kao estetski element uveza na hrbatu, a vez bude na koricama. Radila sam albume sa Zmijanjskim vezom. U posljednje vrijeme sam počela da radim tapiserije na koricama sa 'punch needle' iglom za vez“, otkriva Nine male tajne svoga zanata.
Nina sveske boji i voćem, povrćem, kurkukom. Ekološki i održivi dizajn joj je, kaže, veoma bitan. Trudi se da što manje otpada pravi u radu.
„S druge strane sam neko ko živi 'uradi sam' način života. Prirodno farbanje platna je došlo spontano. Prvo sam počela da koristim kuhinjski otpad poput ljuske luka, cveklu, kurkumu, ljubičasti kupus, a onda sam počela da istražujem postojanost boja, razliku između fleka i stvarnih boja i koje su to supstance koje u samoj biljci pomažu da se boja veže za platno. Jedna stvar vuče drugu i farbanje mi je postepeno prešlo u još jedan u nizu hobija. Tehnika je veoma slučna farbanju jaja za Uskrs“, ističe Nina.
Radila je svojevremeno i na dizajnu čarapa. Iako je završila grafički dizajn kroz cijelo školovanje joj se, kaže, provlačio tekstilni dizajn,. Počevši sa pletenim grafitima na prvoj godini, veza na razglednicama na trećoj godini, šivanja odjeće i pravljenja svesaka od ostataka platna na četvrtoj.
„Posao u tekstilnoj industriji je bio logičan smjer. Povezivao je dizajn i crtanje i ljubav prema ručnom radu u jedno. Mislim da mi je moje predznanje koje sam imala o različitim tehnikama ručnog rada dosta pomogao da brže savladam i rad na mašinama kao i crtanje po određenom sistemu koji su specijalizirani programi zahtijevali“, kaže Nina.
Glasine kažu da će Nina uskoro da radi i sa CNC mašinom.
„Da, CNC mi je sljedeći poduhvat. Vrijeme je za nešto novo“, kazala je Nina Stanarević.
Goran Dakić
