Imao sam klijenta koji je tražio da mu tetoviram 12 bijelih i jednu crnu ovcu. Crna ovca je čitala knjigu sa oznaka „fi“, a pored nje je stajala košarkaška lopta. Ništa mi nije bilo jasno. Dok mi nije riješio rebus: uvijek je bio 13. ovca, studirao je filozofiju i obožava basket. To je vjerovatno i najčudniji motiv koji sam do sada tetovirao.
Ovo za portal mojabanjaluka.info kaže Aleksandar Grabovica, jedan od tattoo majstora u banjalučkom tatoo salonu „Rembrandt“. Tetoviranjem se, kaže, bavi tri godine, a sve je počelo iz ljubavi prema crtanju i ljubavi prema djevojkama.
„Djevojke vole tattoo majstore. Tako kaže mit. Koji je tačan. Crtao sam i grafite, objavljivao sam slike i kolega mi savjetovao da nabavim mašinicu i da počnem da tetoviram. Učio sam na drugarima i na svinjskoj koži zbog koje sam umalo izbačen iz kuće, jer svinjska koža nije nimalo ugodna kada stoji tri-četiri dana u frižideru“, priča Aleksandar.
Nakon avanture sa svinjskom kožom i dodatne prakse na drugarima počeo je da radi u studiju. Najprije na pripremanju stola i naukom o higijeni koja čini, kako kaže, 70 odsto ovog posla. Potom su uslijedili i prvi klijenti.
„Nama je higijena sve u ovom poslu. Od samog pripremanja stola do posljednje tačke na tetovaži. Sada se koristi jednokratna oprema umjesto sterilizatora. Svačija krv je zarazna dok se ne dokaže suprotno. Svaki dan smo u dodiru sa nečijom krvlju i sve mora da bude apsolutno sterilno“, kaže Grabovica.
Sve što dodiruju u trenutku tetoviranja mora biti čisto i sve se baca nakon završenog posla. Mašinice i igle su odobrene od strane Svjetske zdravstvene organizacije. Inspekcija neprestano dolazi u tattoo salone, ali Grabovica smatra da to tako i treba da bude u tom poslu.
On dodaje da se žene neznatno više tetoviraju. Dame rade manje motive koji i manje koštaju, dok se muškarci opredjeljuju za veće tetovaže za koje je potrebno izdvojiti i više vremene i više para.
„Materijal je veoma skup i zato je i tetoviranje veoma skupo. Obična tuba u koju se sipa alkohol za frizere košta tri, a za tattoo salone košta 15 maraka. Sve što ima prefiks „tattoo“ je tri, četiri ili pet puta skuplje od običnih stvari, jer je tetoviranje jedna od najjačih industrija u svijetu koja neprestano raste“, istakao je Grabovica.
U BiH, dodaje on, ne postoji ni odgovarajući distributeri tattoo materijala, čak ni neko ko će početi da se bavi proizvodnjom igala i tattoo opreme. Zbog toga tattoo saloni sve uvoze i automatski im je sve skuplje u odnosu na kolege koji tetoviraju u Njemačkoj.
Tetoviranje, kaže Grabovica, jeste bolno, ali nije neizdrživo. Za manje tetovaže je potrebno manje vremena, ali osam sati na stolu zna da bude neprijatno.
„To jeste bolan proces. Koža se upali, ali može da se izdrži ako je volja jaka. Samo ponavljanje igle preko kože postane iritantno. Najviše boli tetoviranje preko rebara, jer je tu koža najtanja. I uopšte taj dio od pazuha prema kuku je osjetljiv. Igla ne ide veoma duboko, ali grebanje po koži zna biti gadno“, kaže Aleksandar.
Aleksandrovo najduže tetoviranje je trajalo 11 sati. Kolegi je, kaže, crtao Maore i to na početku tattoo karijere. Sada bi taj posao uradio za dva sata, ali svaki početak traje bar 11 časova. Pored djevojaka koje vole tattoo majstore postoji još jedan mit: najteže je tetovirati portrete.
„Portreti jesu teški, ali najteže je raditi familijarne portrete. Trebate prenijeti crte lica onako kako ih klijent vidi, a nikada zapravo niste vidjeli to lice uživo. Teško je pogoditi karakter toga lica. Sa poznatim ličnostima je lakše“, priča Aleksandar.
Aleksandar najčešće tetovira satove, kompase i vukove. Rijetki su oni koji traže tetovažu Hristovog raspeća preko cijelih leđa, ali i to je radio. Radio je sve osim…
„Bilo je zahtjeva da se tetoviraju polni organi, ali mi to ne radimo. Bez obzira na pol. Blizu intimnih predjela – da, ali direktno na polne organe – ne“, kazao je Aleksandar Grabovica.
Goran Dakić
